Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

u2 1Činjenica broj 1: apsolutno je sigurno da nema vjernije, organiziranije, homogenije i zaluđenije skupine fanova od one koja gotovo slijepo godinama prati irsku glazbenu perjanicu čiji naziv sadržava po jedno slovo i broj; osim još jedne skupine koja gotovo hodočasti svaki koncert Amerikanca, Irca porijeklom, nadimkom Boss.

Činjenica broj 2: nema bolje publike (makar po mom iskustvu) od talijanske. Razigrani Mediteranci zaista znaju uživati u dobrim koncertima koje redovito obogate samo njima svojstvenim koreografijama.

Činjenica broj 3: malo koji bend može se pohvaliti da nam nakon 30 godina evocira uživo jedan od esencijalnih albuma, ne samo svoje karijere, već ukupne rock kulture.

Dakle, iz svega ovog da se lako zaključiti da svi putovi vode u Rim na koncert benda koji nedvojbeno ima glavu i srce šampiona, što je potvrđeno uvijek sugestivnom svirkom prepunom odličnog materijala.

Sjećam se da je prijašnjih godina ulaz na Stadio Olimpico bio piece of cake, danas je kontrola posjetitelja bila na čak tri točke, što je zahtijevalo vremena, ali je davalo potrebnu sigurnost.

Prva vizura koja se ulaskom na stadion morala primijetiti bila je dugačka bina od skoro stotinjak metara koja je obećavala posebnu video poslasticu.

u2 2

Za zagrijavanje bio je zadužen Noel Gallagher sa svojim bendom. Osim dvije Oasisove uspješnice „Wonderwall“ i „Don't look back in anger“ , ostatak je bio pomalo dosadan i sasvim neuvjerljiv.

Točno u 21 i 15 „The whole of the moon“ grupe Waterboys najavljuje ulazak fantastične četvorke. Publika na tribinama trenutno je na nogama, a stadionom se iz moćnog razglasa šire prvi taktovi „Sunday, bloody Sunday“ uz gromoglasno odobravanje. Lo spetacolo, glazbene gladijatorske igre mogu započeti.

Iako im ovo nije prvi (ni posljednji) koncert pred mnogobrojnim auditorijem, siguran sam da je Bonu i društvu osmjeh na licu i trenutno dizanje adrenalina polučio pogled na 40 000 duša na tribinama i nekih 20 000 do 25 000 ljudi u parteru u kojem su uredno bili poslagani doslovce poput sardina u konzervi.

Koncert akcelerira sa „New year's day“, „Bad“ u kojem su se dotakli Bowieve „Heroes“ te njihove legitimne himne „Pride“ u kojoj je Bono bez problema „natjerao“ cijeli stadion na zajedničko pjevanje.

Nakon kratke stanke, u kojoj se bend popeo na višu pozornicu, počinje evociranje na Joshuu. „Where the streets have no name“, „I still haven't found what I'm looking for“ bile su tek uvertira u koreografiju na tribinama koja je predstavljala žutu pozadinu na kojoj se isticao Joshuin kaktus sa brojkom 30. A pjesma? Pa naravno, „With or without you“.

A onda (makar po meni) prvi vrhunac večeri – „Bullet the blue sky“. Jedino što mi je palo tada na pamet za opisati taj trenutak bila je misao: blago ti se bendu koji ima ovakvu pjesmu. Edge je isporučivao gromovite baraže svojom gitarom, Larry i Adam su ostvarili gustu, skoro neprobojnu zvučnu bazu od koje je grmio cijeli stadion.

3

Rapoloženi Irci nisu štreberski odsvirali skoro niti jednu pjesmu iz njihove prebogate kajdanke, Bono je u njih ugradio svoje poslovične priče i pouke, ponekad na stvarno lošem talijanskom, pa je u tim trenucima za njega vrijedila ona stara poslovica iz kuhinja naših baka: “Bono manje zbori da ti koncert ne zagori“ – a što je utjecalo na ritam koncerta.

Posebno raspoloženje (makar kod nekih) probudila je nikad prije uživo odsvirana „Red Hill mining town“, da bi demonska/psihodelična/moćna/jedinstvena, te isto tako rijetko zastupljena „Exit“ pokazala da su U2 interesantan spoj (nogometnim terminom kazano) Messija i CR7. Biti vlasnik ovakve pjesme i ovakve izvedbe privilegija je samo najboljih.

Nakon odsviranog Joshue, mala stanka koju je publika iskoristila da ih pismom može zvati, da bi „Miss Sarajevo“ bila uvod u pakleni četverac sa kormilarom: „Beatiful day“; „Elevation“ (s poslovičnim zbornim pjevanjem); „Vertigo“ i meni jednu od njihovih dražih „Ultraviolet“ koju su posvetili svim ženama ovog svijeta, njihovoj tvrdoglavoj volji i upornosti u cilju postizanja zaslužene ravnopravnosti. Od glazbenih imena koja su se pojavljivala na video zidu primijetio sam Patty Smith i Grace Jones.

Očekivani kraj koncerta koji uvijek smiruje nagomilane strasti i burne emocije pripao je sasvim očekivano „One“, a za sami kraj ostavljena je pjesma „The little things that give you away“ s novo izlazećeg albuma (kada, ne zna se) u kojoj su se prošetali laganom stranom svoje ulice, da bi je završili u njihovom lako prepoznatom frenetičnom i moćnom ubrzanju.

Što kazati nakon ovog koncerta? Pa prvo razglas je bio strašno jak, ali ipak (nama na tribinama) podosta nerazgovijetan. Da kojim slučajem ne znam dobro njihov opus, ponekad bi bilo teško pogoditi o kojoj se pjesmi radi.

Publika je ponekad bila nezainteresirana, ponekad oduševljena, u blizini sam primijetio najmlađeg učesnika ovog koncerta - bebi od možda par mjeseci ovo je sigurno bio odličan odabir, roditelji će mu o njemu pričati s ponosom. A koga će ta beba slušati u svojim dvadesetim-tridesetim velika je nedoumica. Ogroman video zid poslovično je vizualno obogatio cjelokupan dojam, a kao što sam već kazao, Bono je primjetno na momente umrtvio dinamiku koncerta i pretvorio je u laganu dosadu. Stvarno mi je bilo drago čuti u živo cijeli album koji je predstavljao značajnu prekretnicu u njihovoj karijeri, ipak je to jednokratna privilegija, no ipak nešto mi je nedostajalo, nešto što sam s lakoćom pronalazio na nekim njihovim prijašnjim koncertima – puno zadovoljstvo i širok osmijeh na licu za vrijeme i nakon tih koncerata, a što ovog puta nisam doživio.

Unatoč svemu tome, i subjektivno i objektivno mogu kazati da su U2 uz Stonese i Bossa jedini u stanju napraviti ovakav spetacolo.