Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Jesus and Mary Chain

Nakon gotovo 20 godina, The Jesus and Mary Chain vratili su se u Ljubljanu u sklopu promocije svog novo-starog albuma “Damage and Joy” (sastavljenom uglavnom od stvari koje su stvarali odvojeno tijekom tih godina u svojim drugim projektima).

Ovog puta u kinu Šiška, mjestu koje se posljednje desetljeće stvara imidž kulturnog centra Ljubljane. Najveća dvorana kina prigodnog naziva za Jesuse, Katedrala, bila je baš po mjeri broja fanova koji su je gotovo dupkom ispunili. Hrvatski je te večeri bio drugi službeni jezik, a atmosferu pred koncert zagrijavali su i susreti “jabučara” koji su se susreli nakon dužeg vremena.
Uz manje kašnjenje, bend je ležerno ušetao na pozornicu i uz kraći pozdrav započeo svirku s “Amputation” i odmah pokazali da su braća Reid zaista zakopali ratnu sjekiru i usuglasili se oko uvjeta primirja. Cijelo vrijeme na uočljivoj udaljenosti jedan od drugoga, no vidljivo da Jim ima slobodu u izvođenju dok William diktira tehničke elemente, gotovo ne dižući glavu sa svoje gitare, i jedini shoogazer u bendu. Ostali članovi benda, čak i Jim, često ga promatraju i love njegov ritam. Podjela vlasti je jasna i sve funkcionira, svatko ima slobodu u svom resoru što je dobar znak da su Reidovi dovoljno sazreli u svojim 50-tima da razum prevlada strasti.
Iako se nastup mogao činiti statičnim, Jim je bio prilično pokretan i nastojao podići atmosferu u publici koja je u središnjem dijelu bila hladno zainteresirana, no dojam su popravili redovi uz pozornicu i uz zid gdje je bio pravi alter-indie oparty tijekom cijelog koncerta.
Williamova solaža gromoglasno je dočekana na Some Candy Talking na kojoj je  podsjetio na distorziju koju stvara gitarom i koja grupi daje prepoznatljiv zvuk.
Zanimljiv izbor poznatih i manje poznatih stvari iz zlatnog doba, fino je upotpunjen s nekoliko stvari s novog albuma. Napominjem da je  “Damage and Joy” dobar i vrijedan slušanja i preslušavanja, ako to već niste učinili. Upravo kao i taj album koji, da ne znate, rekli bi da je nastao u njihovom plodnom razdoblju, tako je i ovaj nastup potvrdio da, iako su za oko vidljivo stariji, za uho su jednako napeti kao prije 20 godina. Ako zanemarimo loš razglas zbog kojeg je Jimovo pjevanje povremeno bilo nerazumljivo, JAMC su jednako magični u svojoj glazbi.
Čak i kada se čini da je strasti nestalo, već da samo ponavljaju davno naučeno gradivo, ne podcjenjuju svoju publiku, daju sebe koliko mogu i iskreno pokazuju kada im je dosta. Jimova najava nakon sat vremena svirke da “kreće posljednja pjesma nakon koje će se povući s pozornice, no ako publika bude stvarala buku vratit će se i svirati još par stvari”, poziv je koji publika nije prečula. Buke je bilo dovoljno za dva bisa, a na početku drugog Jim je upozorio da će još svirati samo dvije stvari. Gotovo dječačka iskrenost u tome budi samo želju da on ima više kontakta s publikom tijekom koncerta jer publika dobro reagira. Kao i u svojim tekstovima, djeluje prilično lirično, nježno i vjerojatno je jedan od omiljenijih introverata na glazbenoj sceni.
Ovim koncertom pokazali da još znaju i još mogu biti zanimljivi, dobri i jednako svježi kao i prije 30 godina.
nakon 20-godišnjeg lutanja ostaje da vidimo hoće li  ovi alter-indie Odiseji nagraditi vjernu publiku još kojim albumom, što bi bilo  sjajno jer su (osim ovog kompilativnog posljednjeg) svakim albumom donosili nešto novo.

Setlista:
Amputation
April Skies
Head On
Far Gone and Out
Between Planets
Blues From a Gun
Always Sad (s  Bernadette Denning)
Mood Rider
Teenage Lust
Cherry Came Too
The Hardest Walk
All Things Pass
Some Candy Talking
Halfway to Crazy
Nine Million Rainy Days
Reverence


Bis 1:
Just Like Honey (s Bernadette Denning)
You Trip Me Up
The Living End
War on Peace


Bis 2:
Taste of Cindy
I Hate Rock 'n' Roll