Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Vlatko Stefanovski 12Veliki umjetnik Vlatko Stefanovski je prije par dana izdao novi album nazvan „Mother Tongue/Мајчин јазик/Materinji jezik“, a par dana prije izlaska tog albuma je dobio i najvišu makedonsku državnu nagradu za životno djelo u kulturi i umjetnosti „11. oktobar“. O onome što se krije iza naslova albuma, koliko mu znači nagrada „11. oktobar“, te što je ljubomorno čuvao u ladici godinama i čemu se raduje, imali smo prilike otkriti u razgovoru s njime u subotu, pred Gibonnijev koncert. Neki su izrazi namjerno ostavljeni onako kako ih je Vlatko izgovorio jer tekstu daju posebnu draž.

Kako ste?
Dobro! Fino se osjećam u Zagrebu, dobro mi je. Fino je vrijeme, radujem se svom novom albumu. Fino sam putovao, doletio sam avionom. Večeras sam gost na koncertu Gibonnija, sve je ok, dobro sam.

Jeste li uzbuđeni? Bit će puna Arena.
Gost sam na koncertu, ali naravno da jesam! Zagrebačka Arena je ogromna! To je aždaja koju treba napuniti, treba zadovoljiti ogromnu publiku.

Koja je to tajna veza između vas i Gibonnija?
Prvo je respekt! Njegov respekt prema meni i moj prema njemu, prvo je to. Prijateljstvo koje je nastalo tijekom godina. To je neka tajna veza koja je prilično snažna. Često sam bio gost na njegovim koncertima i on me i dalje uporno zove i to mi je jako drago. Neke značajne stvari smo u međuvremenu snimili. Gostovao sam na njegovom albumu „Ljudi, zviri i beštimje“ i od tog albuma na ovamo, nema tog albuma na kojemu nisam gost i to me posebno raduje. Nije se odrekao moje gitare i mojih usluga, da tako kažem i to mi je posebno drago. On je čovjek koji duboko promišlja, vrlo je talentiran autor. Jedan od rijetkih u regiji čije su riječi kao klinastim pismom uklesane. Značajno je što on napiše. Na svakom albumu ima stvari koje su veoma, veoma dobre.

Vi ste prije par dana izdali album „Mother Tongue/Мајчин јазик/Materinji jezik“. Sam omot odaje emotivnost – na slici je vaša majka, potom naslov – materinji jezik, neke pjesme su tradicionalne makedonske, je li to posveta Makedoniji?
U neku ruku je posveta svemu onome što me moja familija, moje okruženje, moja zemlja, moja kultura naučila. Nazvao sam ga „Materinji jezik“ jer je to nešto prirodno što „po defaultu“ naslijedite. Kao kad kupite kompjuter koji ima neki softver unutra. To dobivate s rađanjem. Kad kažete prvi put mama, tata, papa – to je vaš materinji jezik. I onda krenete dalje da svladavate materinji jezik. To je ono što naučimo „na kožu“ a sve ostale jezike naučimo mentalno. Ono što primite „po defaultu“ u krv u DNA – to je materinji jezik. Rađate se s tom muzikom, drugim riječima, ne samo jezik, govorio sam o muzičkom jeziku. Naravno, te su metafore veoma jednostavne. Muziku koju sam ja ovdje odsvirao sam ja prirodno dobio, sa svojim softverom, od svog rađanja pa do sada. To je nešto što mi sleduje kao softver, to je bagaž koji je prirodan. Nisam ja to naučio naknadno, nego sam naučio s rađanjem. Naravno, tokom godina pokušavam da usavršim taj jezik, da ga obogatim, da naučim što više stvari, što više tih prekrasnih melodija, harmonija, ritmova, tekstova eventualno. Da to prođe kroz mene i da eventualno to ostavim sljedećim pokolenjima da dalje uče i da dalje šire tu ideju o toj prekrasnoj muzici.

Vlatko Stefanovski 6Pokušala sam naći na internetu informaciju o „Kasapskom oru“ da vidim od kada potječe i nisam uspjela naći informaciju. Onda mi je kolegica Liljana, Makedonka rekla: „Ma to je Vlatko iskopao iz prašine i učinio ga poznatim“.
Pa da, ja sam to iskopao. Ranije sam to snimio u duetu s Tadićem na albumu „Treta majka“. Ali sada sam sam svirao, i sam sam sebe uvlačio u te neke mistične tunele. Kasapsko oro – makedonska muzika ako krenemo da je analiziramo, a to ne volim raditi, ima puno utjecaja bizantskih, otomanskih, ima tu europskog utjecaja, ima tu svega i svačega u makedonskoj muzici. To je jedan izvanredan miš-maš raznih utjecaja, čak i srednjoistočnih. Možete i Indiju prepoznati. U ovome ovdje što sam svirao, prepoznati ćete i Indiju, taj neki miris… Kad krenete od Makedonije istočno stignete do Indije, do neke praprapramuzike.

Gledala sam na Youtubeu nastup vas i Radeta Šerbedžije i prije „Eleno kerko, Eleno“ Rade kaže da vaša gitara sama svira.
Pa da, može i tako. Znate što, ako dugo godina radite nešto, ako dugo godina inzistirate na nečemu postat ćete ekspert. Moja mama je imala običaj reći: „Ljudi, pa mečka (medvjed) nauči da vozi bicikl u cirkusu“. Kad ona može da nauči da vozi bicikl, pa zašto mi ne bismo naučili da sviramo Kasapsko oro?

Vjerujete li u talent ili se mora puno raditi?
Vjerujem da ako vam je Bog dao malo talenta da imate obavezu prema svom talentu da ga nadogradite i da ga dotjerate do nekog nivoa. Jer ako vam je Bog dao talent, a vi ga zanemarite – činite krivo. Ako vam je Bog dao dar, onda ga morate paziti. To je moja obaveza. Imam obavezu prema samom sebi da u toku dana vježbam određeno vrijeme gitaru, da sviram, da tražim nešto, da očekujem da se nešto desi i to je moja obaveza prema tom mom talentu. Nisam od onih genijalaca koji se rode s apsolutnim sluhom pa mogu da prepoznaju ton c kad ptica na grani pjeva. Nisam od tih frajera. Nisam genije kao Mozart koji je s pet godina svirao koncerte. Nisam ja taj čovjek. Ja jedino imam preveliku ljubav prema muzici, prema gitari i ta ljubav i ta strast me još uvijek drži i još uvijek traje. I taj vrat od gitare sa tih šest žica i 22-23 praga, to je meni velika enigma. Gledam taj vrat i pokušavam da nađem neko rješenje koje nitko prije mene nije našao. To je kao da Rubikovu kocku slažem cijeli život, vjerujte. I nikako da složim do kraja. Što god da odsviram, moglo je biti i ovako i onako, mogli smo naći neko drugo rješenje, jednostavnije ili kompliciranije, u zavisnosti od potrebe i to je vječita enigma, vjerujte. I kad danas pogledam vrat – volim to usporediti s aerodromskom pistom jer vrat mora biti ravan kao aerodromska pista, i to je kao uzlijetanje i slijetanje. I sad, gdje ćete poletjeti i kako ćete sletjeti, to je veliko pitanje. Ne daj Bože da to bude crash landing. Ne daj Bože!

Sva sreća pa ne može biti mrtvih…
Ja se nadam! Upravo to vam govorim, još uvijek sam fasciniran tim linijama, tim žicama, gledam ih i uporno me privlače.

Vlatko Stefanovski 7Dobili ste najvišu makedonsku državnu nagradu za životno djelo u kulturi i umjetnosti „11. oktobar“. Koliko vam to priznanje znači?
Znači mi zato što više neću morati biti frustriran da nisam priznat od svoje sredine. Stvarno mi znači jer je to najveća nagrada koju u Makedoniji možete dobiti. Mislim da sam ipak puno toga napravio, vjerojatno i zaslužena nagrada. Snimio sam 36 albuma, radio sam muziku za 15 igranih filmova, za puno kazališnih predstava. Uradio sam muziku za 3-4 televizijske serije, putovao cijelim svijetom, svirao hiljade i hiljade koncerata po cijeloj planeti, vjerojatno sam zaslužio. I sad sam u jednoj zoni kada su me već priznali, sad moram doći k sebi i pronaći nove motive za dalje. Jer kad vam daju nagradu za životno djelo malo vas smještaju u fioku (ladicu). Na svu sreću ovaj album izlazi poslije te nagrade, znači nisam zaokružio to svoje djelo ne daj Bože i svoj život. Vjerujem da ima još kreativnih izazova i još toga što moram uraditi i vjerujem da ima još sunčanih dana u mom životu.

Na filmu Oslobođenje Skopja ste surađivali s finskim skladateljem Tuomasom Kantelinenom kojeg sam imala sreće upoznati, pa me zanimaju vaši dojmovi o suradnji?
Sjajan dečko! Mi smo se samo jednom sreli i dogovorili što će on raditi a što ću ja raditi. Bilo je čisto i jasno. Ja ću raditi lokalne karaktere i lokalnu muziku, on će se pobrinuti za dramatične trenutke, rat, Nijemci, vojska, on se bavio tim scenama, a ja lokalnim herojima i ljubavnim scenama. Istovario sam nešto što sam ljubomorno čuvao u svojoj fioci godinama. Neke teme koje sam ljubomorno čuvao. Ali Rade… ne mogu njemu reći ne. Mi smo dugogodišnji prijatelji i u svakom trenutku bih mu ponudio sve što znam i umijem jer ga volim i imam ogroman respekt prema njegovoj karijeri, prema njegovom djelu i tu nema govora. Sjajan umjetnik, čovjek koji je obilježio jugoslavenski kinematografiju. Nemaš što reći o njemu, on je hodajuća legenda.

S druge strane, jednostavan je i pristupačan kao i vi.
A što da kažem, trudimo se. Trudim se biti normalan i jednostavan, to mene rasterećuje. Kad bih ja šetao po Zagrebu svoju personu, ne znam u koji bih prvo stup udario glavom, ozbiljno. (smijeh). Ovako je lakše i jednostavnije.

Rekli ste da ne volite planirati, ali evo, nešto za kraj.
Imam već dosta novih stvari za novi album, časna riječ, imam 10-12 numera za novi album, ali su još uvijek u fazi fermentacije. Ne mogu i ne želim pod svaku cijenu ući u studio i to realizirati, jer možda ću naletjeti na kojeg novog suradnika, možda ću naletjeti na koju novu gitaru, novo pojačalo, na neki novi zvuk. Možda ću se u LA-u ili New Yorku naći s nekim novim ljudima koji bi mi možda pomogli u realizaciji. Volim surađivati s vrhunskim bubnjarima. Na svu sreću moj sin je sad počeo da svira bubnjeve i puno se radujem toj ideji. Već mi gostuje na nekim koncertima. Sad je napunio 17 godina i zapalio se za bubnjeve i već ih dobro svira. Volim vrhunske bubnjare i volim naravno i basiste i klavijaturiste i dobre pjevače i volim dobre muzičare. Tako da, možda će se desiti neki novi triger za neku novu kreativnu suradnju. Nikad ne znaš. Čekam taj da što mi Makedonci kažemo da mi „propee petleto“, da propjeva ta ptica u meni.