Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

IMG 1643

The Heaps su još jedan mladi bend (nastao 2015. godine) koji svojim nastupima u živo, punim nepatvorene energije, čvrstog zvuka i  pomalo neobične formacije  malo po malo vrbuju svoju publiku kao i kritiku. Oni su Mario Radić na gitari, Nikša Orlandić na bubnjevima i Lovre Bilić – vokal i s njima smo vodili „male noćne razgovore“

Uvijek me iskreno zainteresira pojava tročlanog benda. Bazna rock formacija tada mora kvalitetno svirati, inače zvučna slika poprima karikaturalni oblik. Vaša bazna formacija je još više ogoljena, naime nedostaje bas gitara – uvijek esencijalna za masnoću zvučne slike. Kako ste došli na ideju da vam se bend sastoji od gitare, bubnja i vokala?
Mario: Nismo došli na ideju nego smo bili prisiljeni. Hahahhaah. Kada smo se tek okupili, nismo mogli pronaći basista pa smo započeli pisati pjesme u kombinaciji bubanj/gitara/vokal. Ispalo je  super jer nas je upravo to natjeralo da sviramo na totalno drugačiji način nego što smo navikli te je definiralo naš zvuk.
Lovre: Ja bih rekao da smo imali ludu sreću u kontekstu traženja bendovskog zvuka. Jezgra se djelomično iskristalizirala još u najranijoj fazi bendovskog rada, a nastala je kao rezultat instiktivnog, nagonskog osjećaja i sirove energije. Meni se čini da je taj dionizijski element zapravo još uvijek osnovni modus operandi za bend, u gotovo svakom segmentu, od lirskog izričaja do aranžmana i scenskog nastupa. Zbog toga je nedostatak basa manje rezultat promišljene odluke, a više refleksija trenutka u kojem se bend trenutno nalazi. Što nam budućnost sprema, još uvijek ne znamo.

Relativno ste mladi bend koji postupno gradi svoje pozicije na splitskoj glazbenoj sceni. Što smatrate vašom komparativnom prednošću u odnosu na „konkurenciju“?
Mario: Ostale bendove ne smatramo konkurencijom već kolegama... a ističemo se drugačijim pristupom uglavnom zbog neuobičajene postave benda.
Lovre: Slažem se s Mariom. Ne gledamo na druge bendove kroz prizmu konkurencije.

Ispričajte nam detaljnije kako je nastao bend, je li u pitanju bila ona klasična priča prijatelja iz kvarta?
Lovre: Mario i ja se znamo otprije. Svirali smo zajedno u nekoliko kombinacija koje nažalost nisu bile dugog vijeka. Nakon toga se on preko glazbenog foruma javio na oglas Nikši. Snimke njihovih ideja su kasnije došle do mene, dopalo mi se što su radili, pa sam odlučio po prvi put u nekom bendu iskušati vokalne sposobnosti. Otad funkcioniramo u ovoj postavi.

IMG 1836

Svaki mladi glazbenik se zakači na neko etablirano ime, tko su vama bili uzori?
Lovre: Sve u rasponu od najagresivnijeg i najoštrijeg noisea do popa. Između tih krajnosti, najrelevantiji za moj osobni izričaj su svakako Nick Cave i PJ Harvey. Kao bend, mislim da smo najviše ukorijenjeni u tradiciji kaotičnog, divljeg rocka na tragu Stoogesa.  
Mario: Također mnogo uzora, ali daleko najviše onih iz perioda šezdesetih i sedamdesetih godina.

Pjevate na engleskom jeziku. Istu praksu (među ostalim) imaju i dva potentna benda, meni osobno, vrlo draga: Rolin Humes i Clone Age. Razlozi su im različiti, no želja je skoro ista i razumljiva, uspjeh na stranom tržištu. Je li to i vaš osnovni razlog, je li se jednostavno tako bolje osjećate, ili je to jednostavno pametan trik – naime na prvi pogled sve bolje zvuči na engleskom.
Lovre: Polazna točka našeg kreativnog procesa ne prati liniju strogo definiranog konceptualnog okvira i njegovu praktičnu realizaciju. Prije svega je tu dominantan aspekt emocionalnog, afektivnog tipa djelovanja. Ja sam ulozi vokala i tekstopisca u bendu odlučio pristupiti napuštajući konvencionalnu logiku onoga što bi pjevač rock benda trebao raditi. To zapravo znači da osnovna ideja vokalnog izražavanja, uvijek donekle zadržava svoj grubi, primitivni oblik, formiran iz dubokih fragmenata podsvijesti. Upravo je tu negdje zakopan moj doživljaj glazbe, koji se pukim slučajem, manifestira nizom kaotičnih asocijacija na engleskom jeziku. Nagađam da je razlog tome vjerojatno dugotrajno slušanje strane glazbe, koje je evidentno pustilo dublje korijenje od onog na hrvatskom jeziku.  Ne sugeriram, naravno, da to iz perspektive kvalitete ima ikakvo posebno značenje. Naprosto mi je engleski jezik u kontekstu ovoga što mi radimo, najprirodniji.  

Pravi, iskonski rock'n' roll oduvijek je bio obilježen beskompromisnim, divljim i motivacijskim elementima s kojima je lako vrbovao fanove. Vaša glazba, kao i svirka u živo potvrđuju tu priču. Uloge ste dobro podijelili i učvrstili, ostaje težak zadatak vrbovanja publike, kao i uvijek mukotrpan put osvajanja etera. Kakve su vam namjere po tom pitanju?
Mario: Pa baš kao što ste rekli, mukotrpan put. Doduše, mi ne gledamo na naše nastupe kao na vrbovanje publike već kao iskustvo koje nas čini boljima, a ne popularnijima. Mislim da je svaki vrhunski bend postao takav zahvaljujući brojnim nastupima uživo. Upravo to iskustvo je ono što po meni znatno oblikuje bend i između ostaloga gradi karakter, zvuk benda i odnose između članova. Danas postoje brojni prečaci kako preko noći postati popularan, ali ne postoji prečac kako preko noći postati dobar.
Lovre: Namjera je nastupati u što većoj mjeri i podizati intenzitet svirki na najvišu moguću skalu. Polako ali sigurno se počeo formirat profil naših obožavatelja. Uglavnom je riječ o ljudima koji preferiraju ekscesivne live nastupe i zvuk sirovog rock n rolla, ali isto tako i „alternativu“ u najširem mogućem smislu te riječi; sve od punka, noise do metala. Spadaju u vrlo raznoliku demografiju, a posebno je interesantno to što drastično variraju u dobi. Od tinejdžera, pa čak i djece na jednom spektru, pa sve do ljudi od 60 i više godina, te svega izmedju. Osim toga, ja ne vidim naš bend u nekom mainstream okruženju. Osobno se puno više identificiram s bendovima koji imaju vjerne obožavatelje i snažan status u underground zajednici, a nisu toliko razvikani. Tu ubrajam sve od dugovječnog i legendarnog Overflowa, do ogromnog broja izvrsnih domaćih bendova poput Essencea, Wizard Of Stone Mountaina i Bizona iz St-a, Muke, Peach Pita, pa zatim i Pogavranjen iz Zagreba, COG iz Osijeka, Andrije iz Livna. M.O.R.T. bi isto naveo kao jedan od najsnažnijih domaćih bendova u zadnje vrijeme.  I naravno, moji osobni favoriti – Trobecove krušne peći.
Mario: Dodao bih još Seven That Spells na tu listu.

IMG 1847

Objavljen vam je prvi EP naziva „Meltdown“. Ispričajte nam malo kakve ste sve stranputice morali proći do finalizacije istog, jer izgleda da je za bend najlakše stvarati pjesme i svirati.
Lovre: Zajednički prijatelj, veliki glazbeni znalac, talentirani glazbenik i nevjerojatni entuzijast, Goran Kelčec (basist benda Mind Zoo), prezentirao nam je svoju ideju produkcijskog usmjerenja za snimanje benda. Odmah smo se složili oko načelnih postavki - da snimke što jasnije odražavaju prirodnu kvalitetu bendovskog zvuka. Uz sva logistička i tehnička ograničenja, zajedničkim pothvatom smo snimili EP u garaži.

Tko je zadužen za verse, tko za note, čiji su aranžmani?
Mario: Pa svi zajedno radimo pjesme... zapravo, kada pomislim na pisanje pjesama u rock bendu, uvijek mi je prvo na pameti zajedništvo. Znači nekoliko prijatelja koji sjede u garaži i predstavljaju jedni drugima svoje ideje, tekstove, riffove, melodije itd. Nakon toga ih zajednički razrađuju te dodatno poliraju u izvedbama uživo. Na taj način su sve pjesme rađene zajedno s tim da je svatko zaslužan za odabir nota na svom instrumentu. Između svega toga, baci se koji jam (improvizacija) iz kojega također može izaći jako dobrih ideja.
Lovre: Ja pišem tekstove. Bolje rečeno, pokušavam dešifrirati neartikulirane tranksripte koji nastanu tijekom zajedničkih jammova ili u nekim bespućima podsvijesti. Sve ostalo radimo zajednički. Dogovori se odvijaju po direktno demokratskom principu, jednoglasno. Poprilično spor i  težak sustav, koji zbog nužnosti poštivanja svačijih preferenci često rezultira svađama, povrijeđenim osjećajima i prijetnjama smrću  Ipak, bilo kakva alternativa tome mi je nezamisliva. Morala bi podrazumijevati  nejednake odnose među članovima, a mi od početka gradimo bend na ravnopravnim osnovama. Svačije mišljenje, koliko god apsurdno i nebulozno bilo, mora se integrirati u zajednički mozaik ukupne zvučne slike.

Konstantna koncertna aktivnost od esencijalnog je značaja za svaki bend u mnogo parametara. Kako se vi tu snalazite i na kakve sve situacije nailazite, počevši od neadekvatnih prostora, „vrhunskih“ naknada od 200-300 kuna i slično?
Lovre: Uzevši u obzir da tek odnedavno postojimo, definitivno se ne mogu požaliti na razinu koncertnih aktivnosti. Što se tiče opsega i učestalosti svirki, ja sam zapravo mišljenja da je to na prvom mjestu, individualna bendovska stvar. Samoodrživost, upornost i ustrajnost u traženju svirki su jako bitne kvalitete. Ako postoji unutarnja kohezija između članova i određena vrsta konzistencije u radu, daleko se može dogurati. Festivalski i klupski kapaciteti, zajedno s mogućnostima za nastupe bendovima poput nas, su jedna skroz druga tema. Ne bih se upuštao u neku oštru vrijednosnu prosudbu po tom pitanju. Jasno da se uvijek može (i treba) stremiti ka boljem, al nije baš skroz točna ni uobičajena, dosadna fraza o tome da se „nema gdje svirati“.  Mi smo zasad, u manje od godinu i po dana, odradili sasvim solidan broj, po meni,  izvrsnih svirki barem što se tiče reakcija publike.
Mario: Slažem se. Reakcija publike za vrijeme i nakon koncerta definitivno govori u prilog tome da su ljudi željni novih autorskih bendova.

IMG 1869

Poznata kolegijalnost između splitskih bendova iz 80-tih prošlo je svršeno vrijeme. Postoji li danas, 30 i kusur godina ikakva sličnost s tim vremenima?  
Mario: Kolegijalnosti među bendovima je uvijek bilo i uvijek će je biti. Ipak,  mogućnosti samopromocije preko interneta, doprinijeli su tome da bendovi imaju sve manje potrebe za međusobnim umrežavanjem i stvaranjem jake scene kao što je bila u Splitu 80-ih godina.
Lovre: Upravo tako! Kolegijalnosti, međusobnog uvažavanja i pomaganja, nije nestalo. Bendovi još uvijek jedni druge podupiru. Međutim, društveni i kulturni kontekst je  bitno drugačiji. Prodor globalizacije možda je uzdrmao tradicionalnu solidarnost primarnih mreža iz toga vremena, ali je svakako rezultirao i određenim prednostima kao što su pristup informacijama, povoljnije cijene glazbene opreme i korištenje interneta kao novog medija. Razmišljanje u globalnim koordinatama zasigurno motivira pojedine bendove da se istaknu kvalitetom i transcendiraju lokalne okvire. Svijest o velikim promjenama je sve snažnija, globalna konkurencija sve jača, vrijeme i prostor suženiji, a zadaća bendovima, poput nas, gotovo ista kao i prije; reafirmacija kulturnog naslijeđa divljeg i neobuzdanog rocka. Pokušaj da održimo bezvremensku kvalitetu određene estetike na životu u eri hiperinflacije postmodernih eklekticizama u glazbi, ali i u drugim sferama umjetnosti.

Što mislite da je potrebno uraditi, odnosno tko bi trebao zakotrljati splitsku glazbenu scenu te pomoći mladim demo bendovima?
Mario: Ima mnogo faktora koji mogu poboljšati splitsku demo scenu. Npr. klubovi koji daju šansu mladim bendovima, više demo festivala, podrška već etabliranih glazbenika i medija... Unatoč svemu tome, bendovi upravo sami sebi mogu najviše pomoći. Publika je uvijek željna dobre glazbe uživo i sigurno će znati prepoznati i podržati svaki bend koji podiže ljestvicu kvalitete.
Lovre: U kontekstu pomoći, mogao bih jedino reći da savjeti iskusnijih glazbenika nikada nisu naodmet mladim bendovima. Što se tiče scene, ja mislim da ona u Splitu itekako postoji; ali ne jedna nego njih više, koje koegzisitraju paralelno u svojim djelomično izoliranim mikrokozmosima. Problem je svakako relativno mali broj publike u Splitu koja preferira bilo što alternativno, a daljnji problem je fragmentacija te iste publike. Međugeneracijske, razlike u afinitetima i stilu, te druge razlike samo pojačavaju tu podjelu i kreiraju osjećaj nedostatka bilo kakve ujedinjene, homogene scene. Ti pluralizmi nisu nikakav problem po sebi, ali s obzirom na manjak mjesta za svirku, što je opet priča za sebe, ipak predstavljaju prepreku slobodnom bujanju svih tim subkulturnim pravcima i utječu na generalno nezadovoljstvo svih aktera na vrlo disperziranoj sceni. Jedino rješenje vidim u snažnijoj i dubljoj sinergiji između publike, izvođača i vlasnika klubova. Ako postoji kratki spoj u tom krugu, bojim se da će narativ o nedostataku scene još dugo ostati svojevrsno opće mjesto kojem će se brojni vraćati.

Dakle rezime, mladi ste, puni entuzijazma koji u vašem slučaju podrazumijeva potrebnu ravnopravnost u odlučivanju, imate potrebnu bendovsku koheziju, nastupi u živo su vam trenutni forte, usmenom predajom stvarate nove pristaše. Što i kako dalje?
Lovre: Idemo svojim prirodnim smjerom. Zasad je to što veći broj svirki, a nadamo se i snimanju albuma u nekoj bližoj budućnosti!
Mario: Definitivno snimanje albuma i sve više svirki.