Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Max Hodzic 2

Trideset godina je prošlo otkako je hrvatska publika imala priliku pogledati svjetski glazbeno scenski spektakl Jadnici. 6. srpnja ga na scenu velike dvorane Vatroslava Lisinskog donosi međunarodno kazalište CornerstoneArts Hrvatska izvodi ga u režiji američkog redatelja Richarda Monteza. Mi smo tu priliku iskoristili da sjednemo na čašicu razgovora sa Maxom Hozićem, glazbenikom i glumcem. Max je fantastično društvo. Kratka kava pretvorila se u trosatno pričanje o kazališnoj, glazbenoj i umjetničkoj sceni u Hrvatskoj. Otkrio nam je kako je tekla produkcija „Jadnika“ i što sve skriva u svom glazbenom ormaru.

Q: Nakon trideset godina se vraćaju „Jadnici“ na našu scenu, a ti si dobio ulogu Jean Valjeana? Osjećaš li to kao pritisak ili ti je to više čast?
MAX: Velika čast i zadovoljstvo. Prvo, to je moja najdraža uloga i najdraži mjuzikl. Nakon toga praktički više ništa ne moram raditi što se mjuzikala tiče. To mi je najveća želja ikad bila, i sad kad sam to dobio baš sam ispunjen. Naravno, osjećam odgovornost, ali nimalo se ne brinem. Ljubav mi je to, zbilja uživam to vježbati, želim napraviti najbolje što mogu. Pogledao sam apsolutno sve verzije, ispjevao sam na sto milijardi načina. Mislim da sam pronašao sebe unutar toga, kako to iznjet najbolje.

Q: Jel' kradeš kruh?
MAX: Počet ću. U ovom zadnjem tjednu ne bih baš htio da me uhapse…

Q: To je krucijalna priprema za ulogu.
MAX: Zadnji tjedan još mogu, krast, bježat, izbjegavat, a onda poslije nek hapse.

Q: Kako to da je uopće počeo projekt sad nakon 30 godina?
MAX: Najveći problem je dobiti prava. To je uvijek problem. Znam da je kazalište Komedija pokušavala to stalno dobiti, ali nisu uspjevali iz niza razloga. Niz je nekih parametara koji se moraju ispuniti. Srećom, naš redatelj je Richard Montez. Ima inozemno iskustvo, postavio je puno produkcija, i onda ima određene kontakte. On je uspio dobiti prava da se ti Jadnici konačnu izvedu u našoj zemlji. I imamo prijevod, to je isto dobro. Napravljen je odlično, tako da se zbilja ugodno prati priča. Svako značenje je dobro prevedeno. Čak smo i mi glumci sudjelovali u tome – poslije smo mijenjali neke stvari koje nam recimo nisu bile prirodne za izgovorit, ili smo mislili da može biti bolji značaj. Tako da se baš surađivalo na tom tekstu i nema greške.

Max Hodzic 1

Q: Kakav je „feeling“ izvoditi „Jadnike“ na hrvatskom?
MAX: Meni je bio šok. Zapravo me i nerviralo, a i danas me čak malo nervira, zato što znam sve napamet na engleskome. I onda mi je bila borba – sad moram učiti na hrvatskome, a znam već sve. I onda si sad neke stvari doslovno u glavi otpjevam brzinski na engleskom, a onda si prevodim na hrvatski da se sjetim kako ide.

Q: Je li te malo strah da će publika imati prevelika očekivanja?
MAX: I trebali bi imati, jer taj mjuzikl zaslužuje apsolutno poštovanje, pažnju, i da se prema njemu odnosi na jedan adekvatan način. Vidim da svi ljudi koji rade na njemu su ozbiljno tome pristupili. Što se glumaca tiče, tu zbilja nemam brige. Vidio sam kako rade i znam da će biti dobro. Jedine možda brige imam tehničke prirode, jer to je nekako… Kako gledam u Hrvatskoj, ako nešto zakaže, tehnika zakaže. I to sam već milijardu puta naglasio, ja i ostali. Produkcija je vrlo upoznata s time, što može poći po krivu. Upoznati su jako dobro i s Lisinskim kao prostorom, tako da mislim da će se vrlo ozbiljno tome pristupit. Srećom, imamo dan prije prostor – znači, imamo dan prije slobodan dan u Lisinskom da to sve isprobamo – a to se vrlo često u hrvatskim produkcijama i gostovanjima zna desit da se nema novaca, da ovo da ono, vremenski se ne može postići da dobiješ uopće Lisinski dan prije (ili bilo koju drugu dvoranu). I onda ti na dan same predstave počneš slagati tu predstavu – i zvuk, i svjetlo, i mikrofone i milijardu drugih stvari, a vrijeme curi. I sve je bliže predstava. Op', ljudi ulaze! Gotovo! Jesmo li napravili, nismo li napravili? I onda krene i onda možda uspije. A ovako, kad je dan prije… Eto! Siguran sam da će biti dobro.

Q: Spomenuo si brige oko tehničke prirofe. Bio si u masi mjuzikala, nisu ti strani, imaš iskustvo nastupa u hrvatskim mjuziklima. Kakvo je stanje, iz tvog pogleda, hrvatske mjuzikl scene?
MAX: Stanje zapravo nije nimalo dobro. Jedino što je vrijedno svake pažnje su mjuzikli kazališta Komedija, nikad nema greške. Imaju odlične ljudi koji na tome rade, od glumaca do tehnike, inspicijenata, dirigenata, orkestra. Uvijek je sve korektno izvedeno. Mikrofoni uvijek rade, nema nekome da nije radio. Tonac je fantastičan, uvijek se sve čuje točno onako kako treba – nema preglasno, pretiho ili ne znam šta. Kod njih, čak i kad idu na gostovanja, i dalje je ispunjen taj visoki standard, jer je ekipa razigrana. A, nažalost, sa mnogim produkcijama kod nas se desi ta varijanta da dođeš u neki novi prostor, i ekipa je jednostavno zbunjena, smotana, ili naletiš na nekakve tonce koji ne znaju svoj posao. Kod nas, u Hrvatskoj, tonci su inače u startu postavljeni na varijantu „ja sve znam i ja sam tu glavni – sve se oko mene vrti, ja sam tonac!“ I onda bude da on navrče vodu na svoj mlin, nije da sluša produkciju ili da ispunjava potrebe nečega što ne radi često. Realno, puno tonaca nema prilike raditi mjuzikle. A često tretiraju mjuzikle kao nekakvu… Oni čuju „predstava“ – ne čuju „mjuzikl“. Za mjuzikl je potrebno 16 monitora da se izvođači čuju, a on donese dva. Za predstavu. I onda to ne čuje nitko. Čujem ja, kao glavni glumac koji sam naprijed, a ostalih 30 ljudi koji su iza ne čuju ništa. I onda se tako ne može raditi. I onda imaš produkcije kakve često budu u Hrvatskoj, gdje, nažalost, platiš skupu kartu, jer bude skup prostor, a na kraju rezultat bude nikakav zbog ljudskog faktora, zbog odnosa prema tome.

Max Hodzic 3

Q: Imamo li potencijala da budemo bolji?
MAX: Mislim da da. Mislim da je odlična stvar što se dešava kad ugostimo strane produkcije. Recimo, sad nedavno su bile „Mačke“. To odeš i to je naučna fantastika. Znači, mi to ne možemo napraviti, u ovom sad stanju kakvo je, nikako. Da idemo skupljati po Hrvatskoj pojedinca jednog po jednog, i da probamo skupiti tu predstavu, ne možemo ju napraviti.

Q: Što trebamo napraviti da bismo uspjeli izvesti jednu fantastičnu produkciju?
MAX: Trebamo početi odgajati generacije koje su u stanju to napraviti. Znaš kako to ide kod amerikanaca, britanaca – oni ti od malena počnu djecu vježbati za mjuzikle. Prvo se počne s plesom. Plešu, plešu, plešu – i onda tko je talentiran ide dalje, ide na step. Onda uče stepanje. Poslije idu dalje za pjevanje, ako ima sposobnost za pjevanje, onda se radi gluma. Na kraju ti dobiješ nekoga tko od malena sve radi. Kod nas je logika, i često se primjenjuje u mjuziklima – pa ti si pjevač, ti ne moraš plesat. Sad ćemo mi stavit oko tebe plesače! I onda se zapravo pjevač i opusti. Na kraju počne tako funkcionirati. „Nemoj me peglat, ja sam pjevač – moram pjevat!“ Počnemo biti mamine maze. A trebalo bi biti da nas se natjera. Ako ćeš biti u mjuziklu, idi plesat! Govorim to prvenstveno zbog sebe. Mrzim plesat i loš sam u tome, ali bio bih vjerojatno bolji da mi je netko rekao: „Pa čekaj, ako misliš pjevati u mjuziklima, idi plesat!“ Pa bih uzeo satove plesa. A ne ovako: „Što će to meni, ja sam pjevač!“ Mislim da bi ljudi trebali raditi na tome. Nemamo školu za to, nikakvu.

Q: Već dugo nismo imali bombastičan mjuzikl koji je pohorio Hrvatsku. Mogu li hrvatski umjetnici stvoriti takav proizvod? Hoćemo li imati novu „Jaltu, Jaltu“?
MAX: To su bila vremena kad je sve to skupa počinjalo, i Hrvatska je zbilja bila progresivna u to doba. Vlado Štefančić je zbilja bio vizionar. Radili su stvari tipa treća rock opera u svijetu postavljena je kod nas. Nije to mala stvar. I onda naravno da je to išlo u Rusiju. Mi smo bili Amerika! I taj Vlado Štefančić je zapravo puno toga napravio. Generacije pjevača je oformio. On je zaslužan i za današnje stanje u kazalištu Komedija što se tiče izvođača. Recimo, on je prvu strukturu ljudstva doveo kad se radio „Jesus Christ Superstar“. On je otvoren bio. „Joj, sad ćemo uzet baš iz ansambla Komedija. Ne, idemo tražit tko nam je najbolji za ulogu.“ I onda je tad došao Đani Stipaničev. Tad ih je isto puno došli koji su u ansamblu same Komedije. Nakon toga je radio „Kosu“. To je bila prva otvorena audicija, mogao je apsolutno bilo tko doći sa ceste na tu audiciju. Ne kako se sad rade otvorene audicije, pa nitko ne dobije uloge od tih otvorenih audicija nego sve dogovore prije, a udicije rade samo za reklamu. To je totalno krivo i glupo. Radi otvorene audicije! Ima talenata, boli glava, što možemo i vidjeti po ovim showovima, pjevačkim i kojekakvim, ima talenata koliko hoćeš. Vidim i na predstavama koje sad radimo, u vanjim produkcijama, ima ljudi fantastičnih. Koji se trude, koji se na sve načine školuju za mjuzikl – idu u kojekakva studija, putiju na seminare, gutaju članke, intervjue, materijale… I onda im ne daš priliku. Daš im nekakvu priliku, kao „dođi i vidi kako izgleda audicija“, onda te ubije u pojam jer te odbije. Nije dobro. Štefančić je, znači, napravio otvorenu audiciju, došlo je preko 200 pjevača. Svi koji su na audiciji bili a da su valjali su dobili uloge ili barem mjesta u ansamblu. Iz toga su se onda iskristalizirali Danijela Pintarić, Vanda Winter, Nena Stipičićević, Natali Dizdar… Milijardu talentiranih ljudi je tamo bilo. Od toga su mnogi ostali u kazalištu Komedija i to je napravilo tu strukturu ljudi koji danas tvore glavni ansambl. Od onda nitko konkretan nije ni došao, otkad je Vlado Štefančić prestao djelovati. Što dalje reći?

Max Hodzic 4

Q: Jean Valjean je uloga snova i sada kada ćeš odglumit ulogu koju si uvijek htio, ali ima li neka koju još uvijek priželjkuješ?
MAX: Volio bih Jesusa u „Jesus Christ Superstar“. To mi je bio prvi mjuzikl koji sam radio. Zbog tog mjuzikla sam zavolio mjuzikle i znam ga napamet, i uživam u njemu beskonačno i to bih volio raditi. Ali Valjean mi je vrhunac svega. To je lik! To sam ja! To je lik koji promišlja kao ja, koji djeluje kao ja. U njemu dam apsolutno sve, sve što mogu dati. To mi je neka vizija napravit. Jesus je zanimljiv. Malo je, onako, kao lik pod ručnom kočnicom, sav je nešto blag, al ima nekakve ekspresije.

Q: Kazalište ili glazba?
MAX: Glazba, glazba prije svega. Autorska, jer to je meni najdraži kreativni dio, kad se stvara. Doneseš nešto novo, nešto što nije nitko nikad radio. Valjeana je već otpjevalo puno ljudi, neki su to otpjevali zbilja fantastično. Zanimljive su mi arije i sve skupa, ali što da ja nakon Pavarottija tamo radim? Nema smisla. Ali, napravim svoju pjesmu, „Mi smo šampioni ljubavi“, i tu ne može nitko biti bolji. To je moje, to sam ja i do viđenja. To me motivira. To želim. Želim imati nešto iza sebe, a najveća sreća mi je kad dođeš sa svojom pjesmom i onda vidiš da ljudi pjevaju ili mi se javljaju. Onda ti da nekakvu viziju životu – aha, djelujem nešto šire nego što sam mislio.

Q: Imaš li neobičnih iskustva s fanovima?
MAX: Zadnje sad što mi je bilo, to mi je bilo fantastično. Javio mi se moj violinist i rekao mi: „E, znaš koju pjesmu mi brat odabrao za prvi ples?“ „Koju?“ „Mi smo šampioni ljubavi.“ „Pa super, kad pjevamo, kad je to?“ „Ma ne ne, nisam mislio da ti pjevaš, samo da ti kažem.“ „Pa neću ja dat nekom drugom da to pjeva, evo mene!“ I onda smo ga iznenadili. Bio je spektakl. Baš mi je bilo drago.

Q: Pjevao si s Kemalom, koji je bio jedan od najvećih glazbenika na našoj sceni. Imaš li još glazbenika s kojima bi posebno htio raditi?
MAX: Nisam nikad imamu nekakvu želju, sad ću ganjat, želim duet s tim i tim, nego mi nekako to pjesma diktira. Recimo, za Kemala, jednostavno mi se desila ta pjesma, „Otkako te nemam“. Kad sam ju dobio, bila mi je lijepa, ali slušajući ju mi je bilo, kao: „Ovo mi je više za Kemala Montena nego za mene.“ I onda mi se upalila lampica: „Pa što ne bih Kemala zvao? S obzirom da se meni čini da je za njega, njemu će se svidjet – a i meni je pjesma super. Ajmo mi to snimiti.“ I onda je na kraju tako bilo. Tako da mi uvijek nekako pjesma diktira koji put, gdje, s kojom pjesmom na koji festival. Nikad nisam radio, ono, „uf, idem ganjat neki festival pa ću sad namjestit i radit pjesmu za taj festival“, nego dobijem nekakav tekst ili nekakvu kompletnu, gotovu pjesmu, onda gledam kakva je, napravim je, gdje bi ovo zgodno bilo, s čim bi bilo u skladu. I onda tako djelujem.

Max Hodzic 5

Q: Zanima li te karijera u inozemstvu?
MAX: Ne bih. Baš volim pjevati na hrvatskome. To mi je najveći izazov. Imamo svoje naglaske, svoj nekakav stil pjevanja koji se pomalo gubi…

Q: Zašto misliš da se gubi?
MAX: Puna nam je glazbena scena krivih naglasaka, loših interpretacija. Ljudi ko da ne znaju pričati, a onda bi išli pjevati. Tako mi to sve skupa zvuči. Stvarno je prepuno toga. Prije, u Jugi, je bila ta Komisija za šund, koja nije bila glupost, nego je bila u punoj namjeri da se poboljša kvaliteta svega. Ljudi bi u strahu slali snimke, da ti ju oni iz Komisije vrate: „Treba popravit tekst tu i tu, nije dobar.“ Moraš u studiju snimiti ponovo, dok nije dobro. Ili ti jednostavno kažu: „Ne zadovoljava kvalitetu.“ I onda imaš porez na šund. Znači, ne zarađuješ od te pjesme koliko zarađuje normalna pjesma, jer to nije normalna pjesma, to je šund. Onda je bila zabrana gdje se nije moglo izvoditi na javnoj televiziji, jer javna televizija služi za obrazovanje, za dizanje kulture. Pa ne možeš izvoditi nešto što nije prošlo nekakav donji rang kvalitete. I festivali su tako bili ustrojeni. Baš su mi pričali, dođe dvadeset pjesama na festival i onda se traže pjevači. I onda se gleda pjevač. Ako ne skupe dovoljno pjevača, znalo se desiti da njih pet otpjeva svih tih dvadeset pjesama, pa podijele, svaki po četiri. Zamisli to! Jednostavno, nije nam se javilo, nema.

Q: Treba li ponovo uvesti porez na šund?
MAX: To bi definitivno trebali uvesti. Da! Zašto ne? Ja bih prvi to htio jer svaka mjera koja te tjera da budeš bolji je dobra. Nije to ono, kao da nešto braniš, da smo fašisti, pa ćemo zabraniti, nego je svaka glazba dobrodošla, ali mora biti dobra. Mišljenja sam zbilja da nema lošeg žanra glazbe, jedino da se glazba može loše napraviti.

Q: Što misliš o reality showovima koji nalaze talente i daju im prostor za pokazivanje svojih glazbenih sposobnosti?
MAX: U startu sam imao dobro mišljenje, jer mislim da je dobro da se ljudi pokažu. Onda sam odmah promijenio mišljenje u jako loše o tome, zato što sam vidio da nitko ne vodi brigu o tim pjevačima. Tamo ih se lansira, kao „evo me, popularan sam“, i onda ga se šutne. Ostane pogubljen. „Gdje sam, kud sam, a svi su me zvali, ja sam bio popularan.“

Max Hozic 6

Q: Ti si krenuo sam u svoju karijeru, bez nekog reality showa. Koliko je tebi bilo teško sam se snalaziti kroz sve te stvari? Misliš da bi ti bilo lakše da si imao neku takvu pozadinu?
MAX: Bi, sigurno. I dan danas imam… Nisam ja Severina. Sigurno da jesam nekakav opće prepoznati lik, bilo bi mi lakše plasirati nekakve vijesti oko novih stvari koje radim. S druge strane, oni se nađu u situaciju gdje imaju veliku pažnju medija, ali nemaju što reći. I onda se pretvara u to: „Evo, prošetao sam po Jarunu.“ Nekakve vijesti bezveze i po njih, jer onda počnu ljude nervirat. Ljudi su ih navikli gledat da rade nešto konkretno, onda poslije više nemaju što reći, a još su pod povećalom i onda počnu te glupe vijesti davati: „Prošetao sam, evo kupio sam kavu.“ I onda se ljudi počnu nervirati: „Što opet ovaj skače iz paštete? Što nam stavljate te? Tko je taj?“ Tako da, to je problem.

Q: Što dalje? Nakon ovog mjuzikla imate koji su daljnji projekti u planu?
MAX: Što se kazališta tiče… To još planiram. Produkcija gleda kako bismo mogli s „Jadnicima“, gdje bi još mogli nastupati.

Q: Plan je neko dugoročno igranje?
MAX: Je, to je nekakav plan, ali je produkcija zbilja skupa i onda oni gledaju kako to izvesti na najbolji način. Voljeli bi oni da to što više ljudi vidi, jer je poruka samog tog mjuzikla jako dobra, lijepa i pozitivna, i žele prenositi, prije svega, tu poruku dalje. A što se mene tiče, idem na Šibenski festival i onda ću objaviti drugi album, i to je to. Onda radim mali zaokret u cijeloj produkciji tih pjesama, planiram malo modernije raditi i to je to. Tako, zabavljat se.

Q: Kako će ti se zvati drugi album?
MAX: Ne znam još. Baš ne znam! Sprdam se već, smišljam hrpu glupih naslova.

Q: Ajmo ga smisliti sada, na kavi. Šta kažeš na „Ljetna kiša“?
MAX: Ljetna kiša! Bljak, Zagreb u kišno vrijeme. (smijeh) Mislim da ću ići u nekom pozitivnijem smjeru.

Q: Hvala ti Max! Sretno s „Jadnicima“ i najedi se kruha!
MAX: Ma bacit ću ga Javertu u lice! (smijeh)