Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Marinko Biskic

U okviru nedavno završenog jedanaestog po redu Pričigina (splitskog festivala pričanja priča) jedna od boljih večeri odnosila se na evociranje splitske glazbene scene 80-tih. Jedan od učesnika sa zaista zanimljivom i šaljivom pričom bio je i Marinko Biškić, možemo slobodno reći – prvi splitski punker. Punker koji nikoga nije tukao, ali kojeg su pretukli nekoliko puta. Izgleda da se Marinku Biškiću dvostruko slovo P dva puta nametnulo kao životno odredište. Put od prvog splitskog punkera do poznatog poduzetnika, ili bolje rečeno, proizvođača jednog izvrsnog brenda čija konzumacija izaziva serotonin (hormon sreće) sigurno obećava zanimljivu priču.

 

Zašto i zbog čega postati punker u Splitu osamdesetih godina?
Kao i sve u životu, tako i moj Novi Val ima svoj uvod, a 75-te pojavio se album „Pljuni istini u oči“ grupe Buldožer koji je ishodio plodno tlo za punk u sivim stanicama mog tenagerskog mozga. Kada sam iz Londona dobio Ramonese tog momenta sam skroz kliknuo na punk. Zajedno sa najboljim prijateljem Zdravkom Bajanom počeo sam maštati o osnivanju benda. Čak smo negdje 78 godine okupili ekipu iz ulice, popeli se na najveći neboder i glumatali da sviramo. Tada je nastala meni najdraža fotografija grupe „Šum“. Poslije toga sam se počeo i oblačiti kao panker, iskidane Levisice, odrpane patike a kako nisam imao love za kožnjak nosio sam PVC jaketu na kojoj sam sprejem napisao „ja sam protiv“ a umjesto remena imao sam lanac sa katancem.

Bojanje kose u crveno, posipanje publike brašnom, šetanje po Rivi u suknjama, nošenje rasparanih rebatinka očito je bilo previše provokativno za određenu splitsku populaciju. Pretpostavljate li iz kojeg miljea su dolazili ti, nazovimo ih đikani, s kojima ste par puta imali neugodna iskustva?
Svaka je generacija imala iste probleme ako ste bili drugačiji od gomile. U doba hipija dolazile su grupice nasilnika iz predgrađa i na silu šišali dugokose, onda je došao punk pa ih je iritirala crvena kosa, naušnice , bedževi. Tako su mene par puta ozbiljno pretukli, a jedini put kad sam se bojao za život bilo je na splitskim Brdima nakon gitarijade jer sam se usudio doći na tzv njihov teritorij. Nakon svirke pokušao sam pobjeći ali me njih tridesetak sustiglo i počelo cipelariti dok sam ležao na asfaltu. Srećom uletio je Špiro sa svojim Fićom u gužvu, a ja sam uskočio kao u američkim filmovima i pobjegao.
Nažalost nasilja je bilo i uvijek će ga biti, pogotovo prema drugačijima pa bili oni hipiji, pankeri, homoseksualci, srbi, arapi, nasilniku je svejedno.

Jesu li vas takva iskustva iznenadila, obzirom da je Split oduvijek imao simpatije za ljude koji se nisu baš savršeno uklapali u stereotipove?
Kada vas u Splitu proglase redikulom onda se situacija mijenja, gledaju vas sa simpatijama. Ali u svim gradovima postoji taj tinjajući animozitet centar-predgrađe.

Ispričajte nam malo o vašim glazbenim počecima, tko vam je bio uzor, koga ste slušali u to vrijeme.
Jugoslavija je iako socijalistička bila potpuno otvorena zemlja, moglo se normalno putovati po svijetu, kupovati i naručivati ploče iz Engleske. Tako su počele pristizati i prve singlice Clasha, Pistolsa, Ramonesa. A pojavili su se i domaći bendovi Paraf, Pankrti koji su nam na neki način pokazali da i mi možemo nešto pokušati.
Fon Biskic & Narodno blago smatraju se kultnim bendom osamdesetih. Manje je poznata činjenica da je u istoj više svirao, a manje pjevao Neno Belan. Kažite nam nešto više o tome.
Tada sam išao u srednju elektrotehničku školu i imao sam tu sreću da su u toj generaciji bili Neno Belan, Zdravko Bajan, Branko Vuljan. Njih trojica su pozvali bubnjara Branka Barića te osnovali rock bend Narodno blago. Svirali su mješavinu novog vala, Beatlesa i Stonesa. Ja sam do tada već imao par koncerata u kojima me pratio bend DIJETE IZ EPRUVETE u kojem su svirali braća Šojić i bubnjar Ukić (kasnije u Dalekoj Obali). Svidjela mi se ogromna pozitivna energija benda Narodno Blago pa sam ih zamolio mogu li uz svoj repertoar odsvirati i neke moje pjesme. Bili smo odlična kombinacija, sve je prštalo od energije, a koncerti su bili pravi urnebes. Belan i Vuljan su već tada radili svoje pjesme, a kasnije i Bajan, tako da su u bendu bila tri vrsna autora. Neke od tih pjesama i danas Belan svira na svojim koncertima.

Marinko Biskic 3

Na Pričiginu smo mogli čuti od Gibe kako se u to vrijeme poštivala kolegijalnost, članovi jednog benda pomagali su na razne načine drugim bendovima. Iako to baš i nije čudno, jer su se, pretpostavljam svi dobro poznavali - kažite nam nešto više o tim "idiličnim vremenima i odnosima".
Zato je kod moje generacije nostalgija jako izražena. To je bilo vrijeme solidarnosti i veselio nas je uspjeh kolega kao da je naš vlastiti. Najbolje je to opisao Gibo kada je dugokosi bubnjar njegovog benda uletio kao zamjena Đavolima koji su tada nastupali uredno zalizane kose i u odjelima. Poznate su suradnje Gibonnija i Dina Dvornika, Belana i Dina. Pa i danas ekipa iz osamdesetih dobro surađuje. Kada sam prije par godina obnavljao bend Narodno blago, Belan je puno pomogao a i prilikom snimanja mog prvog CD-a.

Moj dobri poznanik Ivica Čović - Pipo mi je pričao da, dok je on svojevremeno svirao u Mladim Batalima kako su imali i po tri dnevne gaže, a da mjesta na kojima su se odvijale žive svirke nije bilo moguće nabrojiti. Znamo da je danas situacija katastrofalno drugačija, pa nam kažite nešto o vašim iskustvima i razmišljanjima zašto je ispao takav ishod.
To je bilo vrijeme procvata rock'n'rolla, a mi smo bili mladi i puni energije. Sviralo se iz gušta i nije nas bilo briga za kvalitetu instrumenata, razglasa, hoće li ili ne biti honorara. Samo je bilo bitno svirati. Kako to Štulić kaže: „želim samo da sviram, da se otkačim i to je sve“.

Iz kojih razloga ste prekinuli svoju glazbenu avanturu?
Cijeli moj život protkan je glazbom na razne načine, od pankerskih svirki i deranja u mikrofon u ranoj mladosti , pa osnivanja benda Marinko i Galebi. Mojim odlaskom u Zagreb taj bend mijenja ime u Đavoli . Po povratku iz Zagreba bavio sam se izdavaštvom i podrškom mladim ST bendovima, snimanjem u početku kazeta, a kasnije CD-ova, izdavanja glazbenih fanzina. Prije deset godina okupio am bend i nastavio snimati najčudniji glazbeni proizvod - čokoladnu gramofonsku ploču . Do danas smo snimili 5 pjesama a posljednju sam snimio sa bendom Sunnysiders. Ta čokoladna ploča je promovirana u Briselu na European blues festivalu. I tako dolazimo do trenutka kada se uvijek neizvjesna glazbena perspektiva zamjenjuje s gotovo istom takvom u privatnom poduzetništvu.

Kažite nam malo o trnovitom putu po kojem je jedan punker postao uspješan poduzetnik i vlasnik danas poznatog brenda ne samo u Hrvatskoj.
Privatni poduzetnik sam postao u doba kada je državom upravljao jedan vrsni ekonomista Ante Marković, koji je i mene uspio zaraziti idejom da krenem u malo poduzetništvo. Posudio sam 7 000 maraka i započeo sa jednim malim kioskom – mini pekarom, a par godina poslije krenuo sam u pakiranje začina. Poduzetništvo u socijalizmu je imalo neka ograničenja, ali i jednu veliku prednost – sigurnost. Tada nije postojala mogućnost da vam netko nekažnjeno ne plati isporučene proizvode, a danas zbog toga propadaju mnoge firme.
Uz puno truda uspijevam sačuvati svoju malu firmu, a prije deset godina sam ostvario svoj dječački san i pokrenuo proizvodnju čokolada NADALINA. To su najneobičnije čokolade na hrvatskom tržištu, a uspijevamo ih polako i plasirati u neke evropske gradove.

Marinko Biskic 2

Godine 2015. ušli ste u Guinnesovu knjigu rekorda napravivši tada najveću čokoladu na svijetu. Znamo da je skoro pokrila cijeli Peristil, pa nam kažite malo kako je nastala ta ideja, što je sve utrošeno.
Te sam godine razmišljao kako proslaviti 25 godina postojanja brenda NADALINA, u firmi smo donijeli odluku da napravimo veliku čokoladu na splitskom trgu Peristil. Tada nismo ni mislili da obaramo rekord, ali tijekom priprema slučajno sam pogledao na stranice Guinnesovih rekorda i vidio da je čokolada koju mi planiramo napraviti veća od tadašnjeg rekorda i napisali smo prijavu. 102 m2 a utrošeno je cca 1 tona tamne čokolade sa 70% kakaa. Najbitnije je to da smo je podijelili našim sugrađanima i turistima koji su se taj dan zatekli na najljepšem trgu u Hrvatskoj.
Čokoladna gramofonska ploča koja usput i svira također je vaša ideja,što je na njoj i koliko je izdrživa?
Prvo sam sa svojim bendom snimio vinil singl sa obradom kancone „Guarda che luna“, to je vidio moj prijatelj i veliki audiofil Igor Mihovilović koji me nagovorio da pokušam napraviti čokoladni singl koji bi svirao na gramofonu. Nakon 6 mjeseci eksperimentiranja uspio sam napraviti da čokolada prosvira na gramofonu (mora biti malo kvalitetniji) i da se nakon nekoliko preslušavanja može pojesti zajedno sa etiketom.

Imate li vremena za glazbu, što slušate, koji su vam glazbeni favoriti iz mladosti i danas?
Oduvijek sam imao čudnu kombinaciju glede glazbenih pravaca. U ranoj mladosti sam uz punk slušao i glazbu 50-tih, te talijanske kancone, a to slušam i danas. Nekada Mano Negra, a danas Manu Chao. Dubioza kolektiv me jako podsjećaju na Asian dub fondation, u zadnje vrijeme puno mi je drag Tonino Carotone . Prošlogodišnji album Mine & Celentana ne prestajem slušati a na pjesmu „Amami Amami“ otkačim.

I na kraju vrijedi li za vas derivacija uzrečice "jednom špijun,uvijek špijun" koju bi modificirali u "jednom glazbenik, uvijek glazbenik"?
To vam je kao zaraza neizlječivim virusom glazbe. Ako ste jednom iskreno ušli u glazbeni svijet to ostaje zauvijek u vama.