Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Pavel

Novi album "Družba krivih odluka" grupe Pavel prije samog izlaska predstavljen je sa čak četiri uspješna singla. Službeno će biti predstavljen u Tvornici kulture 27. svibnja koji je bio povod razgovora s Aljošom Šerićem.

 

Nije prošlo mnogo, osobito mjereno ritmom današnje diskografije, od prošlog Pavelovog albuma, "I mi smo došli na red", ali čini se kao da se dosta toga dogodilo od tada do, evo, novog albuma... Što bi ukratko bio današnji Pavel?
Prošlo je i više nego što sam htio, naime, zarekao sam se da ćemo izdavati album svake dvije godine, eto prošlo je tri, ali iz opravdanih razloga smo pomakli termin jer je izlazak naše Lune odgodio izlazak ovog albuma. Pavel je danas bend koji je konsolidirao svoje članstvo, u istoj smo formaciji od osam glazbenika već tri godine. Mali orkestar zapravo i zajedno s Jerom, našim ton majstorom, bez kojeg nigdje ne idemo, prepunimo kombi. Nepraktično, međutim, šparnost zvuka me ne „pali“, da ima još jedno mjesto u kombiju doveo bih i saksofon u bend.

"Družba krivih odluka" – zašto baš takav naslov? Ili, da stih ne bude dobra "skuža", zašto takav stih? Dojma sam, naime, da je mnogo osobnoga utkano u ove nove pjesme, mnogo internih crtica...
Jednako kao što smo produkt dobrih, pozitivnih odluka, trenutno mjesto u životu nam određuju i one naše pogrešne. Često se takve „krive“ pokažu u potpunosti ispravnima, odnosno, splet okolnosti i protek vremena učine da je teško razlikovati ispravne i pogrešne odluke, pritom da me se krivo ne shvati, ne mislim da odluka da, ne znam, pretučeš ženu vremenom postane ispravna, to je jednostavno loše, ali recimo promjena grada, faksa, posla, ljubavnika zbog koje u početku žališ misleći da si promašio fudbal na duže staze postane pozitivna. Eto zato je „Družba krivih odluka“. I da, dobro primjećuješ, puno je osobnog, ne vjerujem da se možeš potpuno udaljiti od sebe čak i kad pišeš o drugima, recimo u pjesmi „Disneyland“ pišem iz perspektive klinca koji proživljava svađu i razvod roditelja, a opet sam se našao u situaciji da sam kroz tog klinca u pjesmu upisao i opisao sebe, poslužio sam se sjećanjima na osobna maštanja kad sam imao devet - deset godina, ok nije bilo Gormita, ja sam se igrao Mastersima, al kužiš poantu.

"Ljubav" nastavlja svojevrsnu tradiciju pisanja pjesama započetih s "Čuvaj me" i "Poslije nas", a za koju sami kombinirate pojmove kao što su šlager, vintage pop i James Bond. Je li u pitanju neka vrsta izazova ili možda tek prirodni tijek stvari kad je glazba Pavela u pitanju?
Ja sam oduševljen šlagerima, bezvremenskim lakim melodijama, pogotovo onim nastalim sredinom prošlog stoljeća kad su se raspisivali veliki bogati aranžmani i u kojima je na svakoj pjesmi sudjelovao i orkestar. Nemamo uvjeta za orkestar, ali se trudimo kroz studijski rad, tu moram pohvaliti i Skansija koji je radio produkciju zajedno sa mnom, barem donekle dočarati takve trenutke.

Vjerojatno postoji neka pjesma na novom albumu na koju si posebno ponosan...
Mislim da je to „Potreba“, dosta stvari se poklopilo, ne znam uprijeti prstom, ali nešto mi učini taj komad muzike već s onim prvim rollom na timpanima na početku pjesme. I na Disneylandu mi se znalo malko stegnut grlo dok smo još slušali demo snimke, međutim poslije nekog vremena otupiš, dugo smo miksali album i izgubio sam i najmanji djelić objektivnosti. Znam samo da sam u jednom trenutku ozbiljno razmišljao o tome trebam li ga uopće izdavati, ionako su singlovi učinili svoje, dobro se zavrtilo svih pet puštenih pjesama, treba li nam album, imamo li dovoljno štofa za zaokružit priču, par pjesama je i ostalo neobjavljeno. Uplašio sam se i sebe kao selektora, ono, ok zabili smo par golova, napadači su odradili svoje, al jesmo li lijepo odigrali, ne znam. Po nekim recenzijama i reakcijama čini se da smo valjda ipak uspjeli još jednom.

Albumi Pavela čine se baš kao zaokružene zbirke, ovaj možda čak najviše. Koliko je forma albuma danas još aktualna i živa?
Kao što sam ti i maloprije rekao, album je posebna forma, u trenutku sumnje pomisao na neizdavanje albuma me rastužila baš zbog toga što sam ipak osjećao da imamo cjelinu, radi se o testamentu prijateljstva, sviramo o prolaznosti, onim prekrasnim malim trenucima kad ti se frendovi u bliskom krugu na terasi učine zamrznuti u vremenu, postojani u prolaznosti, osjetiš se kao vremenski putnik koji je navratio da ponovo proživi tih par sekundi. Zbog toga sve vrijedi.

 

Koliko se ljube ili trpe glazbena i odvjetnička karijera, nastupi i obiteljski život?
Srećom ili nažalost, još ne znam, moj angažman u pravu je sve manji, glazba ipak polako preuzima primat, dijelom je to i zbog činjenice da rastu i prihodi od nje. Imam lijepo posloženu situaciju da mogu za sada kombinirati i jedno i drugo, potpuno ziheraški, znam, ali dok funkcionira ne žalim se, no ne isključujem mogućnost radikalnijih promjena ukoliko okolnosti to zatraže.

Ramirez se danas čini još daljim, što čisto zbog protoka vremena, što glazbom koja se odmiče sve dalje u ona područja gdje se žanrovi gube kao relevantan pojam. Je li ta priča definitivno zaključena i koliko je jeke Ramireza u aktualnom Pavelu?
U svakom slučaju, sa mnom je još uvijek Saša Jungić koji je svirao u Ramirezu, pa se možda kroz neka njegova gitarska rješenja nađe i natruhe tog zvuka, iako je on toliko raznovrstan gitarist da je to minimalno, čovjek svira i country i Satrianija i U2 ako treba. Priča s Ramirezom je definitivno gotova, niti smo stekli dovoljno publike pa da se s aspekta neke eventualne zarade može pričati o validnosti ponovnog okupljanja, a niti me autorski inspirira forma rock benda, kad prođe bar petnaest godina od razlaza, dakle tamo negdje 2026 možda odsviramo mali koncert za prijatelje čisto nostalgije i druženja radi.

Dosta se družite i povezujete s ekipom iz Vatre... Kako stoje stvari na hrvatskoj glazbenoj sceni kroz tvoju vizuru, s kime ste bliski, koga bi možda posebno istaknuo?
Kompe smo s Vatrom, Detourom, dobri smo i sa Shotom, Remi iz Elementala, zapravo, dobri smo s većinom normalnih, nama svjetonazorski bliskim ljudima. Uz rijetke iznimke, kolegijalnost je živa na našoj sceni, poštujemo se, ne pljujemo i nema zavisti, bar u tom našem malom dijelu bare, čujem da u dubini gdje velike ribe grizu zna biti opasno, al tamo ne zalazimo.

Po izdavanju albuma uvijek aktualno pitanje – gdje i kada će vas publika moći gledati i čuti?
Sviramo 13.5. u Sisku, 27.5. u Zagrebu u Tvornici, 8.6. u Vukovaru, 23.6. u Poreču, u planu su još i Dubrovnik, Šibenik, Zadar, Pula. Svirat će se po ljeti, to je lijepo.

Koje ili kakve pjesme s prijašnjih albuma ste spakirali u kufere i odlučili ponijeti na nastupe?
Promijenili smo set listu i mislim da sviramo nekih 25-26 pjesama ovisno o publici, presjek dosadašnjeg rada, jedino sam shvatio da s drugog albuma „Od prve zvijezde ravno“ sviramo najmanje pjesama, pa to moramo promijeniti, meni je to jako drag album, al događa se recimo da pjesmu „Kalifornija“ nikako ne možemo pogodit uživo, uvijek mi je nešto smetalo, pa smo je maknuli, probat ćemo ponovo.