Review
Kompilacije najvećih hitova (ili najboljih pjesama, ovisno o glavnoj ideji vodilji) u pravilu imaju dvije moguće namjene. Prva, službena, bila bi upoznavanje slušateljstva s opusom određenog izvođača, bilo novog, mlađeg slušateljstva, bilo onih koji su iz raznih razloga bili lijeni pratiti opus album po album. Druga, meni dosta bliža i daleko, daleko češća namjena bila bi sabiranje na jedno mjesto najvrjednijih primjeraka pjesmarice nekoga koga bi kupci kompilacije voljeli imati pri ruci na stalaži, ali im nije baš materijal za posjedovanje svih albuma. Dakle, kako sam zagovornik posjedovanja originalnih CD-ova ili ploča, ponekad se, iz čiste uštede novaca, prostora i vremena, mašim best-of-kompilacija i gotovo nikad mi se ne događa prva varijanta. E pa s Eelsima se upravo to dogodilo.
Nije da se s bendom Marka Olivera Everetta, zvanog E nisam susretao ranije, ali nekoliko albuma sam preslušao prilično površno, rutinski, kao nešto jednokratno zanimljivo – konzumirao i ostavio iza sebe. Naprosto nisam imao drugih namjera. Sad, kad mi je do ruku, odnosno, ušiju, došla kompilacija s najblistavijim trenucima u već desetogodišnjoj karijeri (bend je, zapravo, osnovan još 1995. u Los Angelesu, nakon dva neuspjela E-jeva solo albuma), s posebnim sam se zanimanjem primio posla i – uživao. Prvenstveno u vrlo dobroj glazbi, pogodnoj za većinu mojih raspoloženja. Glazbi koja mi zvuči onako kako bih želio da mi Beck uvijek zvuči. Glazbi koja je tužna koliko i vesela, koja je pop koliko i alter i koja je jednostavna koliko i složena. E-jev miks pop melodija, rock senzibiliteta i jazz manira križanih sa suptilnim folkom eklektičan je glazbeni izraz krojen za posebnu publiku, a opet s dovoljno šarma i pristupačnosti da zarazi još pokoje dobronamjerno uho.
Kompilacija kronološki pokriva materijal sa svih šest studijskih albuma, raspoređen više-manje ravnopravno, te još nekoliko pjesama, što neobjavljenih, što objavljivanih po neregularnim albumima. Prirodno je da ne postoji savršena kompilacija, osobito za fanove, ali čini se da je ovdje riječ o jako dobro odrađenom poslu odabira sadržaja. Prvijenac "Beautiful Freak" (1996.) zastupljen je s četiri pjesme, koje odlično otvaraju CD, da bi se čak hvaljeniji "Electro-Shock Blues" (1998.) pojavio u obliku tri pjesme, s tim da je treća, "Climbing to the Moon" ovdje u prije neobjavljenoj suptilno remiksiranoj varijanti. "Daises of the Galaxy" (2000.) slijedi s četiri pjesme, a razbarušeniji "Souljacker" (2001.) s tri, koje baš ponajviše odskaču zvukom i čine se kao višak na nečemu što gotovo zvuči kao album. "Get Ur Freak On" začudna je obrada Missy Elliott i zvuči fantastično. Najosporavaniji album, "Shootenanny!" (2003.) zastupljen je s dvije pjesme, dok se još jedna, "Dirty Girl", javlja u varijanti s live-albuma "With Strings – Live at Town Hall" iz 2006. Tu upada i "I Need Some Sleep" sa soundtracka za "Shrek 2". S najviše pjesama, čak pet, zastupljen je zasad zadnji studijski rad, "Blinking Lights and Other Revelations" (2005.) Ovako suhoparno naveden sadržaj CD-a prikladno je kratak uvod u pravi malu glazbenu predstavu koja jedva da popušta kroz punih 80 minuta. Ipak, moram primjetiti da je prva polovica , dakle, otprilike materijal s prva tri albuma, nešto zanimljivija i uzbudljivija, mada taj osjećaj mogu pripisati i trajanju CD-a i svojoj idealnoj opciji trajanja određenog albuma, između 40 i 50 minuta.
Dakle, dogodilo se to da ću se nakon preslušavanja ove sjajne kompilacije uhvatiti pojedinačnih Eelsovih albuma. Da, nakon takvog podrobnijeg upoznavanja sasvim sigurno ću pronaći kakvu manjkavost ovog izbora, ali objektivno i gledano čisto namjenski, da ne kažem matematički, sadržaju ovog CD-a malo se što može zamjeriti.
Toni Matošin
