facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Barren Land


Bookmark

Data

Released Travanj 2017
Format Albumi
Vrsta Punk / Indie rock / Alternative/Indie Rock / Alternative Pop/Rock / Indie Folk / Acoustic
Dodano Četvrtak, 20 Travanj 2017
Žanr Rock
Length 35:21
Broj diskova 1
Edition date Travanj 2017
Država Hrvatska
Etiketa Juda Records
Catalog Number -
Edition details Objavljeno: 20.4.2017.; produkcija: Juda Records Production; snimano: Sinj (HQ Juda Rec)
Tags Juda Records Billie Joan

Review

Neopisivo mi je drago što mogu i samome sebi biti dosadan s novim "spjevovima" o vrlo živoj i, izgleda, stalno bujajućoj hrvatskoj glazbenoj sceni, toliko da pritom više i ne pokušavam zaobići onaj pomalo ofucani, a manjim dijelom i nepotpun pridjev "kantautorski". Prilivu novih ili relativno novih imena kojih je grijeh zaobići kao da nema kraja, pa tako upravo svjedočimo i prvom albumu već neko vrijeme aktivne splitske kantautorice Billie Joan. "Barren Land" zbirka je sličica i propitkivanja našega svagdana pjevana i pisana američkim rukopisom mlade, pametne žene iz tvoga i moga susjedstva. Ivana Pezo, kako se prozvana dama potpisuje izvan svoga glazbenog izričaja, svoju je (akustičnu) gitaru godinama mazila i cijedila ne štedeći prste ni svoje glasnice, strpljivo dočekavši trenutak kad je sve ono što je zapisala i kroz tu gitaru ispjevala postalo opipljivo tkivo, živa riječ više nego vrijedna dijeljenja i promjene "vlasništva".

Odmjerujući na poleđini albuma svoj ručni sat na kolodvoru čiji je sat prekrižen i zaustavljen na podnevu, Ivana/Billie ne poseže tek iz stilskih razloga za tipično američkim motivom, već jasno evocira postratnu, postprivatizacijsku i sa svim i ni sa čime obračunatu Hrvatsku koja upravo šalje svoj novi, možda po svoju sudbinu i najopasniji val iseljenika u neko neizvjesno, ali očito primamljivije podneblje, ostavljajući iza sebe uistinu sve jaloviju zemlju, kako naziv albuma sugerira. Uistinu, iz pjesme u pjesmu, "Barren Land", u cijelosti otpjevan na (vrlo dobrom) engleskom, reže i sječe bez mnogo osvrtanja što od svega toga na prostrtom stolu ostaje. Pjesme su ovo jedva stisnute u formu akustičnih pjesama, bolno očiti osobni angažman umjetnice kojoj nije cilj svidjeti se ili skriti iza zgodnih lirskih smicalica i dovitljivih metafora. Negdje sam ubrao Ivanino vlastito žanrovsko svrstavanje u "akustični punk" i to uistinu jest to, otprilike u stilu svog neskrivenog uzora i očitog duha koji lebdi nad njezinim pjesmama, Boba Dylana.

Koristeći gitaru gotovo kao oružje, svirajući je kao da iza nje stoji pojačalo, neograničeni kilovati i bend koji samo što nije uletio (ali, eto, nikako da dođe), Billie Joan nas vodi svojom tekom u koju je zapisano mnogo toga o mnogo čemu, bez filtara i želje da se bude mudriji od trenutka. "Pretty City" pjeva o vlastitom gradu, o njegovu gušenju mlade osobe željne širine i visine, i to čini suverenim glasom, odlučnošću nekoga tko zna što i zašto govori i kome je dosta pukog pjeva. Kad na kraju poruči da će se jednog sunčanog dana vratiti i kad s taman pravom dozom žestine zatraži da joj se pruži razlog da se vrati, to neće zvučati kao šuplja rebelija, već vapaj i najbolji raspoloživi prilog vlastitoj borbi protiv apatije. A u tom tonu će album i nastaviti, navikavajući vas na vokal koji će na prvu zvučati kao da se tek uštimava, sve dok ne shvatite da je to sve što ćete dobiti, bez velikih (ako ikakvih) producentskih zahvata, uljepšavanja i peglanja. To je uistinu i rani Dylan i punk, i ulična svirka i pažljivo sročen manifest, intima i angažman, pa kome se svidi…

Bilo da se više okreće sebi (aranžmanom nešto bogatija "Almost 30") ili puca prema širim društvenim temama ("Barren Land", "Lady is a Tramp"), Billie Joan je koncetrirana u svom ugrabljenom trenutku u studiju. U furioznoj, mračnoj "Fear" zvuči posebno inspirirano u ulozi neke vrste zlogukog proroka koji upozorava na posljedice straha i represije koje umnaža, dok će u "Graveyard Dad" zvučati "američkije od američkog" i dosegnuti vrhunac svoje izvedbe. Pjevala brže ili sporije, u asketskim aranžmanima gdje njezin glas i gitara zvuče kao da su "uhvaćeni" tu negdje, na ulici ili trgu, Billie Joan zvuči autentično, pa ni pokliznuća poput vrlo površnog doticanja religije u završnoj "Oh My Dear Reverend" treba gledati u tom svjetlu, kao iskrenu riječ mlade osobe bogatog talenta i brzoga oka i/ili jezika. Uostalom, i Dylanu je trebalo desetak albuma da o takvoj temi prozbori uistinu zrelo i iz dubine.

Na koncu, ono što dobivamo na "Barren Land" premašuje i nečije opuse kad je u pitanju kritička autorska riječ, koliko god negdje bila više ili manje spretna. Taj manjak kalkulacije Ivani je Pezo više išao na ruku, osobito kad se uzme u obzir da je za komunikacijski kanal odabrala američku proizvodnju, od samog glazbenog jezika do jezika na kojem piše i pjeva te čak i samog likovnog oblikovanja. Neposrednost i sirovost koju je postigla naoko bez imalo muke ukazuju na to da Dylana nije posudila samo kao uzor, već je tako nedostižnu recepturu pretočila u nešto autentično svoje. Sada i naše. "Barren Land" trenutno je najbolji američki album objavljen u i posvećen Hrvatskoj takvoj kakva jest, neuljepšanoj, ali s ovakvim novim autorima bližoj jednoj ipak svjetlijoj budućnosti.

Toni Matošin

Hits 320

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42