Carolina

Review

Dobitnica nagrade Sharp za najbolju novu brazilsku vokalisticu, Carol Saboya je nakon četverogodišnje suše objavila novi album. Ostvarila ga je debelo se oslanjajući na tradiciju brazilske glazbe, u većem dijelu one koja donosi duh bossa nove i spoja brazilske glazbe s cool jazzom. Vidljivo je to i po izboru skladatelja: Antonia Carlosa Jobima koji je najzastupljeniji, ali i Pixinguinhe, Joaoa Bosca, Djavana i Edua Loba. U to su društvo logično pridruženi autori iz drugih miljea, ali istog senzibiliteta: John Lennon i Paul McCartney (”Hello Goodbye”) i Sting (”Fragile”). Kao i u mnogobrojnim drugim situacijama u njezinu glazbenom životu, i ovom je prigodu veliku pomoć imala od oca, poznatog brazilskog glazbenika Antonija Adolfa s kojim surađuje od početka karijere. Naime, osim što je na snimanju vodio prateći sekstet i svirao glasovir, Adolfo je priredio sve aranžmane i producirao album. No, pomoć oca ne bi bila dovoljna da se ne radi o nadarenoj glazbenici koja fascinira lijepim glasom i muzikalnošću. Njezine su izvedbe prozračne, nježne, umilne. Takav stav prema glazbi između ostalog ističe i izborom glazbala. Naime, osim klasične ritam sekcije s udaraljkašem, koja je također diskretna i mekana, taj je dojam pojačala zvukovima flauta i akustične gitare. U svim izvedbama osjeća se kao da je smiješak na njezinom licu uvijek prisutan, kao da joj svaka donosi veliko veselje. Zato sve djeluju veselo, razigrano, prpošno, kao da poručuje da ne želi odrasti. Osjeća se to u boji njezina glasa, ali i bezbrižnim, nesputanim izvedbama.

Davor Hrvoj