Review
Tenor saksofonist, flautist i skladatelj Lew Tabackin najpoznatiji je kao big band glazbenik, posebice kao dugogodišnji član ili suvoditelj orkestra svoje supruge Toshiko Akiyoshi. No, zavidnu je karijeru ostvario i kao vođa malih sastava s kojima je snimio tridesetak albuma. Novi je ostvario u triju s kontrabasistom Borisom Kozlovim i bubnjarem Markom Taylorom. Rijetka kombinacija koja podsjeća na istu formaciju što ju je ponekad vodio Sonny Rollins. Taj se utjecaj osjeća i u glazbi tria koji vodi Tabackin, no on ju je začinio nekim sebi svojstvenim obrascima. Primjerice, u nekim se izvedbama, posebice onima skladbi kojih je sam autor, osjeća utjecaj japanske kulture, što je bilo karakteristično za spomenuti orkestar. Prigodom našeg posljednjeg susreta o tome je rekao: “Toshiko je skladala glazbu nadahnutu japanskim pričama. Tada sam pomislio kako je važno da se pobliže upoznam s japanskom estetikom. Tako sam počeo slušati izvedbe na shakuhachiju, japanskoj drvenoj flauti. Volio sam taj zen pristup u kojem se ne svira puno nota. Volio sam svirati narativnim pristupom. Kad bih svirao glazberno djelo zasnovano na priči želio sam svojom improvizacijom ispričati tu priču.” Iako je tenor saksofon glazbalo koje najčešće svira, u izvedbama jedne vlastite skladbe i dva standarda svira flautu i to s velikim žarom i strašću. Uostalom, flauta je bila prvo glazbalo koje je svirao. Skladbe za ovaj album njegov je trio snimio u neobičnom, ali poticajnom okružju Steve Maxwell's Drum Shopa, od prve, kao na koncertu ili u nekom klubu, bez nasnimavanja i uljepšavanja, što je donijelo dodatnu draž ovom sjajnom glazbenom ostvarenju. Tek jednu skladbu, standard “Yesterday”, snimili su u kultnom podrumu Tabackinove kuće. “Kod kuće u New Yorku u podrumu imam mali studio u koji pozivam mnoge glazbenike, uglavnom mlade, da zajedno sviramo”, rekao je. “To je dobro za njih jer imaju prigodu svirati s nekim poput mene, nekim tko dolazi iz drugog naraštaja, a za mene je dobro jer tako održavam kondiciju što je iznimno važno. To je nešto što neprestano radim.” Napravio je to i na ovom albumu. Naime, snimio ga je s glazbenicima koji su puno mlađi od njega. O tome je rekao: “Mlađi glazbenici uglavnom uče svirati u školama, a u školama dobiju samo formalnu edukaciju. Moj naraštaj glazbenika nije stasao učeći u školama nego kroz komunikacije. To je drukčija situacija i zato je važno da imaju mogućnost iskusiti sviranje s glazbenicima različitih naraštaja, onih koji donose različitu energiju, drukčiju kreativnost.” Upravo se to osjeća u izvedbama trojice glazbenika raznih naraštaja koje su uvrštene na ovo diskografsko izdanje.
Davor Hrvoj
/
