Solo

Review

Možemo li pojedine instrumente poistovjećivati s nekim glazbenim žanrom? Možemo, iako su neki glazbenici otvorena duha, spremni na rizik i skloni eksperimentiranju, opovrgli ili barem ublažili uvriježene postavke. Dokaz toj tvrdnji neki su slobodoumni violončelisti. Apocalyptica to radi sjajno! 2Cellos su potvrda da tako nešto ne treba biti iznimka. Može li pak violina izaći iz svijeta klasične glazbe i obogatiti druge stilove? Naravno! Dokaz su county violinisti. Stuff Smith i Stephanne Grappelli to su još 1920-ih radili u jazzu, a Jean-Luc Ponty 1970-ih u jazz-rocku. Progresivni rock obilovao je zvukom violine. Primjerice Darryl Way je rasturao svirajući u bandovima Curved Air i Gong, David Cross u King Crimson, Eddie Jobson u UK, Jethro Tull, Yes... To su tek neki od primjera kako nisu važni glazbalo niti glazbeni predložak nego glazbenikova fantazija. Maštovitost je jača strana austrijskog violinista Simona Fricka koji tijekom cijelog solo albuma uspijeva zadržati pažnju slušatelja. Različitim tehnikama sviranja violine, korištenjem elektronskih efekata, velikom dinamikom i upuštanjem u žanrovski različita glazbena područja, stvara zanimljive zvukove i ugođaje. Iz njegovih izvedbi vidljivo je da je dobro proučio stvaralaštvo spomenutih violinista - i violončelista - i da nadograđuje na njihovim dosezima. I on je dokazao da violina može zadiviti nježnim, umilnim tonovima, ali i agresivnim, žestokim izljevima bijesa. Osim što se, u većem dijelu albuma, predstavlja kao skladatelj, nije propustio priliku pokazati koja ga glazba najviše oduševljava i nadahnjuje. Naime, na CD je uvrstio skladbe bandova Nirvana, System of a Down, Guns N' Roses i Dream Theater koje su mu poslužile za strastvene improvizacije.

Davor Hrvoj