Review
Istinska čarolija u glazbenom svijetu ne događa se tako često. Kao što je slučaj u ljubavnim odnosima, možda je čak opravdano reći i da se događa, zapravo, vrlo rijetko. Međutim, kada se energije poklope, kao u slučaju dua koji sačinjava Darkside, elektronskog čarobnjaka Nicolasa Jaara i jazz gitarista Davea Harringtona, onda imamo sreću svjedočiti nečemu jedinstvenom i originalnom poput albuma Psychic.
Darkside sam otkrio prvo preko njihovog nadahnutog nastupa uživo u sklopu glazbenog projekta Boiler Room, na krovu neke zgrade u New Yorku, pred zalazak sunca. Već nakon par minuta bio sam trenutno oduševljen i uvučen u zavodljivu, mračnu i mističnu atmosferu koncerta, a to se u zadnje vrijeme zaista rijetko kada dogodi. Izvanredna kemija između Jaara i Harringtona također se može osjetiti i na njihovom prvom studijskom dugosvirajućem albumu Psychic koji je od strane kritičara primljen uglavnom izvrsno. Duo je prije toga izdao istoimeni EP Darkside te kao Daftside interesantnu dekonstrukciju i remiks albuma Daft Punka, Random Access Memories.
Psychicje djelo filmske kvalitete, eksperimentalne energije te spoja žive spontanosti i hladnoće tehnologije. Prožimanje elektronike, minimalizma, psihodelije, noisea, popa, rocka, krautrocka i proga uvelike podsjeća na suradnju začetnika ambijentalnog housea The Orba i Davida Gilmoura koja je ovjekovječena na albumu Metallic Spheres (2010). No, u odnosu na Metallic Spheres, Darksideov album je definitivno koherentniji, fluidniji, promišljeniji, razrađeniji i konzistentniji, što nije čudno s obzirom da je The Orb snimio album s Gilmourom na osnovi tek jednog neobveznogsessionate da su Jaar i Harrington u naponu snage i kreativne potentnosti. Zahvaljujući psihodeliji te Harringtonovim prigušenim („palm mute“) rifovima i improvizacijama, paralele s ranim Pink Floydima, tj. Gilmourovim stilom, čine se gotovo nezaobilazne. Tome se može dodati i svjestna ili nesvjesna sličnost Jarrovog dubokog vokala s vokalom Bryana Ferryja, što se ponajviše očituje na funky-groove, stiliziranoj i senzualnoj stvari „Paper Trails“ s elementima bluesa.
Iako su dance, techno i groove dijelovi s umjerenim beatovima prisutni posvuda po albumu, riječ je prije o kontemplativnom, ambijentalnom djelu s potencijalom otvaranja osobnih svjetova mašte, negoli djelu primjerenom klasičnom, mainstream klupskom i plesnom ambijentu. Dobar je primjer jedanestominutna kompozicija „Golden Arrow“ koja se, nakon gotovo pet minuta mračne psihodelije, lagano transformira u mješavinu housea zavodljivog beata i space rocka s lijepim falseto vokalom.
Psychic završava prekrasnom, melankoličnom floydovskom stvari „Metatron“ u kojoj je naglašena uloga klavijatura te se album tako zatvara u savršenu cjelinu kojoj se ništa ne treba dodati ili oduzeti. Iako su ukusi nerijetko subjektivni, bit ću slobodan i reći da je riječ o moćnom, vrhunskom suvremenom glazbenom djelu koje bez zadrške preporučujem svima koji su otvoreni za kvalitetan glazbeni izričaj neovisno o žanrovskim gabaritima.
Ljubiša Prica
