Imaginary Enemy

Review

Šestom albumu ovog post-punk-screamo(emo) benda, ne može se pronaći neka velika konkretna zamjerka što se tiče kvalitete. Umjesto dosadašnjih tema osobne problematike, ovdje počinju zauzimati političke stavove (bravo, nakon desetljeća postojanja), a glazbeno eksperimentiranje tijekom prethodna dva albuma zamijenili su ziheraškim pop-rockom, dijelom odbacivši svoj zvuk i ostavivši neke crte s ranih početaka zbog kojih ipak zadržavaju svoju prepoznatljivost. Međutim, ono što ovaj album nema, a strašno nedostaje, je energija.

Pjesme su solidne. Uvodna Revolution (koja iskače iz albuma) snažna je, možemo reći budnica, koja poziva na, dakako, revoluciju. Politički je nastrojena. Bert McCracken pjeva energično, inspirativno i opskrbljena je screamom, gitare pršte, klize i obrgljuju pjevnu i istovremeno sirovu melodiju, te je ova pjesma ne samo najbolja na albumu, već i općenito vrlo dobra. Iduća Cry već je duplo lošija, već zadire dublje u pop, ali gitare i ritam i dalje su snažni. A Song To Strifle Imperial Progress kombinacija je žestokog (i trashy) te ritmičnog i catchy dijela o kojoj imam podijeljeno mišljenje, jer onaj ritmični dio nije dovoljno dobar da bi ispravio nezgrapnost onog žestokog. S ovom pjesmom pozdravljamo se sa stavom i krećemo prema mlakima i ispraznijima.

Imaginary Enemy najbolja je od gorih jer se milijun-puta-isfurana melodija slaže s nabrijanim gitarama. Doduše, njezin početak jako me podsjeća na On Mercuryod Red Hot Chili Peppersa, ali refren ispravi blagu neozbiljnost koju donosi uvod.Make Believe i Generation Throwawaysu sladunjave, previše da bi ih se shvatilo išta ozbiljnije od pjesama za tužne emače koji se nabrijavaju na njihove stihove i ispisuju ih po svojim crnim bilježnicama. Kenna Song i Force Without Violence nemaju apsolutno ništa zbog čega bi ih vrijedilo ponovno upaliti, već je tu samo loše otpjevana prazna melodija s neupečatljivom pratnjom.

Nikad nisam bila značajnije opčinjena ovim bendom jer, osim nekolicine dobrih pjesama, nikad nisu imali nešto što bi me privuklo te je nedostajao bitan faktor karizmatičnosti. Ovaj album po tom pitanju nije drukčiji, štoviše, gori je. Obiluje melodičnošću, produkcija je odlična, svaki je rif uglancan, ali energije ima manje nego na prethodnicima. Isprobana politička tematika na nekoliko pjesama nije prošla baš uspješno, jer nam nisu obznanili nešto novo, nego stavove i upozorenja koja čujemo od tinejdžera koji su tek otkrili da je politika korumpirani vladar svijeta. Stoga, niti što se tiče riječi, niti što se tiče glazbe, album nije nešto posebno, niti se po čemu ističe. Nije loš, ali ne može se reći da je išta više od osrednjeg.

Valentina Botica