Mamut

Review

Dalo se naslutiti da će od "Kundere" proći manje vremena do novoga, konkretnijeg albuma. A opet, nije Damir Urban od onih koji će olako požuriti. Štoviše, svaka žurba u sastavljanju novih zbirki bila bi, bar meni osobno, čak razočaranje. Jer, možda se čovjek i jest zaljubio u svoju javnu, odnosno, umjetničku sliku, ali nikada nije forsirao, nikada nije ispuštao iz ruku te svoje, samo njemu posve opipljive kreativne konce, čak ni kad je pravio loš(e) album(e). Konačno izašli "Mamut", daleko od fosilizacije koliko i od hrvatskog pop/rock/estradnog prosjeka, mnogo što će po tim pitanjima i piskaralačkim mudrostima raščistiti, onako kako samo kreativnost može.

Postoji za svakog umjetnika dostignuće važnije i snažnije od nadmašivanja svog kapitalnog djela – kao što je u Urbanovu slučaju neosporno briljantan album "Žena dijete" – a to je uspjeti učiniti takvo nadmašivanje nevažnim. "Mamut" je upravo to učinio, odnosno, Damir Urban i njegova četvorka napravili su album na gotovo savršenom balansu pretencioznosti i iskrenosti, ukorijenjenosti u vlastitim pitarima i hrabrom iskoraku naprijed, poezije i moderne glazbe, pijeva i manifesta.

A počinje filmski, glazbeno i riječima, jer "Kad se voda povuče" gotovo je prozni recital prostrt po sugestivnoj glazbenoj drami i, ostavimo li po strani poveznice s nedavnim tragičnim poplavama u Slavoniji, sasvim jasna crtica što, možda zbog naziva preklanjskog EP-ja, priziva kao asocijaciju čak i takav prozni genij kakav je Milan Kundera. A Urban čak neće na tom – bar ne isključivo na tom – graditi ostatak albuma. Vrlo će se hrabro sada uhvatiti i glasovitog filmsko-književnog tragičara Piera Paola Pasolinija u, njegovim imenom naslovljenoj, novoj ljubavnoj ponornici s ušćem u hladnoći stiha "Bog te je učinio lijepom, a ja ću te učiniti mrtvom", ali i gotovo rasplinuti album u atmosferičnoj "Venecija tone", kojoj kao da je cilj natjerati vas da mislite o nečem drugom za vrijeme tih gotovo osam minuta. U nekoliko ćete navrata pomisliti da je Urban poželio biti Massimo, što, bar što se mene tiče, uopće nije kompliment niti preporuka (ne zato što izričito ne volim Massima, već jednostavno jer mislim da nam ne treba još jedan pjevač sličan njemu), kao već u drugoj "Dva metra", ali i u "Priđi mi bliže", usprkos njezinom bogatom zvukovlju i prilično spretno uguranom gostovanju djece iz riječke Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova. Dobit ćemo kao motiv i ukletog, odnosno, letećeg Holandeza u istoimenoj pjesmi nešto gušćih tekstura, a bend će, kao i sam Urban posebno briljirati na prozračnijim, slabije oklopljenim "Gluposti u dvoje" i "Ribe"...

Ali, niti je zahvalno, a niti pošteno tek ovako na brzinu ponabrajati što zapravo u svojih taman dovoljnih pedesetak minuta sadrži "Mamut". Urbanovi stihovi nešto su razrađeniji, dotjeraniji i opipljiviji nego dosad, ali uz ovako pogođene boje i teksture prateće im glazbe mogli su slobodno biti i slabiji, kao što su bili na "Žena dijete", a da cjelina ne pati. Pokušavati ih pojašnjavati i izvlačiti tako iz njih životnost same im međuigre s glazbom također ne bi bilo fer. Jer, "Mamut" je uistinu mamutsko glazbeno tijelo, defragmentirane naslage što se ne trude povlačiti za rukav i biti u središtu pozornosti; ovo je album koji funkcionira po principu "uzmi ili ostavi", neopterećen slavnom ili manje slavnom prošlošću svojih protagonista. Da, više uopće nije bitno gdje su slavni prvi Urbanovi albumi iz devedesetih, još manje gdje je Laufer; nije bitno ni što nam sve Urban servira kroz svoje hermetične, a opet opipljive stihove i slike. Glavna odlika ovakvog albuma je simbioza teksta i glazbe, opuštenost svirke postignuta na međusobnom poznavanju te talentu svih uključenih, koja ni u najozbiljnijim trenucima, čak ni kad priči zaprijeti pretencioznost, kao što je, primjerice, slučaj s "Pasolinijem", ne odstupa od svoje lakoće govora. Ako je to logični produkt umjetničkog sazrijevanja, možemo se samo veseliti svemu onom što nas još očekuje jednom kad se masivno mamutsko tijelo pomakne da otvori put za dalje.

Toni Matošin