Bish Bosch

Review

Sada možemo napokon izračunati da je preko dvadeset godina u totalu trebalo Scottu Walkeru da izrealizira svoju glazbenu trilogiju započetu s albumom "Tilt". Najzagonetnija persona na svjetskoj glazbenoj sceni ionako ima svoju dinamiku, samo njemu razumljivu i logičnu, a polaganje računa odavno je iza njega. Prvi ću se pobuniti protiv umjetničke oholosti, ali "slučaj Walker" kao da nadilazi uobičajene definicije i ladice, možda baš zbog samog njegovog bježanja od reflektora i proglasa, ali zasigurno i zbog sadržine njegova izričaja koje je – opet posebnom, isključivo njegovom logikom – prošlo dug, zavojit put od teen-zvjezdice preko pop-idola i svojeglavog kantautorstva do današnjih rovova eksperimentalne hipertekstualnosti. Čovjek koji je dao presudan ton nebeskim ljepotama melodija The Walker Brothers i koji je prvim samostalnim albumima u drugoj polovici šezdesetih redefinirao ulogu interpreta kao i kantautora, vremenom kao da se zavlačio u pažljivo kreiranu čahuru – ne da se skrije i bježi, već da što vjerodostojnije i čišće zgrabi umjetničke težnje i duhovne čežnje bez osvrtanja ili pitanja.

Ovoga smo puta čekali nešto kraće, baš kako je uz osmijeh u jednom intervjuu sugerirao; između prethodna dva albuma – pokazuje se, prva dva dijela svojevrsne trilogije labavih međupoveznica – moralo je proteći, za svijet glazbene industrije, sudbinski predugih jedanaest godina, dok "Bish Bosch" nasljeđuje "The Drift" nakon "tek" šest. I dok je "The Drift" nakon industrijske pustopoljine "Tilt" bio odvažan, direktan pogled u geografsko-povijesni bezdan, najnovija Walkerova zbirka glazbenih pejzaža širokokutni je objektiv u namjensko rastezanje vremena i prostora, propaganda kidanja okvira stvaranja, izlet u um kao poprište sraza nade i njezina gubitka. Da, jednako smo daleki od onog alternativnog Sinatre s prvih albuma i od bilo kakve glazbene sadašnjosti – iza spajanja žargona riječi "kuja" i prezimena renesansnog nizozemskog slikara krije se još jedno djelo gustih tekstura, fragmentalne lirike i epskih motiva, kaos umjetnosti radi i umjetnost čežnje radi.

Drugim riječima, teško ćete ovo voljeti slušati. Kontradiktorno? Ne ako glazbu (kao i film ili književnost ili većinu drugih umjetnosti) ne klasificirate tako prosto; običavam kazati da nije bitno koliko ćete puta za nečim posegnuti već kako ćete to proživljavati svaki put kad se na to odlučite. Walkerovi zadnji radovi – pa i ovaj – baš poput filmova Tarkovskog ili Bergmana ili romana Dostojevskog ili Kafke nije hrana koju ćete konzumirati često (radit ćete to čak vrlo, vrlo rijetko), no dok vam je na tanjuru neće postojati drugi specijaliteti sočniji od tog. Pritom ne fascinira toliko to što je u studio donio mačete ili tzv. tubax (nekakva kombinacija saksofona i tube) i što je to baš neka high-style fora, već je konačna zvučna slika ono što je bitno i što će vas prikovati za komad namještaja koji vam se nađe pri guzi. Sve je kod Walkera u funkciji prenošenja ideje i osjećaja – tekstovi koji su fragmentalnog karaktera i najčešće po pjesmi obuhvaćaju nekoliko motiva i priča (uzmite samo dvadesetominutnu "SDSS1416 + 13B…" i njezinu podivljalu glazbeno-motivsku strukturu za primjer) s glazbom čine simbiotičnu cjelinu, a glazba sama nije tu da bude melodija koliko da potkrijepi riječi i upotpuni konačnu sliku, stvarajući gotovo filmsko iskustvo. "Bish Bosch" će vam, dakle, odašiljati neku vrst multimedije a sve preko jednoga medija; filmski spektakl koji neće tražiti vaš vid; glazbenu predstavu u kojoj ćete sami morati naslućivati i birati melodije; pripovijedački lanac kojeg ćete, poput filmova Davida Lyncha, nužno morati uzeti kao novu logiku i pratiti je bez pogovora.

Zvuk "Bish Bosch" je gust, usprkos tišinama koje ga ispresijecaju: orkestar ne služi pompoznosti ili svečanosti muziciranja već podebljavanju ionako gustih tekstura, Walkerov vokal instrument je koji donosi višenamjensku riječ u zvučni maelstrom, a konvencionalni rock-instrumenti poput gitara služe da režu, baš poput mačeta korištenih u "Tar". Jer, nije glazba sama u središtu Walkerova izričaja; on je iskorištava, proširuje jer mu nije dovoljna, jer samoj sebi nije dovoljna. Je li pritom pretjerao u pretencioznosti, ovisit će prvenstveno o vašem ukusu ili pragu umjetničke boli. Ne držite se za ocjenu ispod naslova albuma – ona je afekt proizišao iz trenutnog subjektivnog doživljaja. "Bish Bosch" je najbolji, ali i najgori album godine. Nemojte ga stavljati u playere ni u kompjutore ako vam je do same glazbe i opuštanja, nemojte gubiti svoje vrijeme i živce; nećete ga voljeti niti je ovih sedamdesetak minuta stvarano da ih volite i mazite se s njima kad i kako vam je milo. Scottu Walkeru to i nije bila namjera, što je odavno pokazao svojim začudnim i po njega najtežim umjetničkim putem, još otkako je pjevao obrade Jacquesa Brela i u formi pop-pjesme prepričavao Bergmanov "Sedmi pečat" ili bježao u višegodišnje osame. Je li to bit umjetnosti ili neka sugestivna vrsta poze pa i stvaralačke oholosti, dade se pročešljavati u emisijama kakve na državnoj televiziji znaju ići u sitne sate, ali sada je potez na vama. Ja sam unutar vlastitih spisateljsko-doživljajnih ograničenja pokušao dočarati o čemu je ovdje riječ; dalje od toga neću preporučavati niti odgovarati, a niti opravdavati ocjenu koja je u nekom drugom trenutku mogla biti i najniža moguća.

Toni Matošin