Words And Music By Saint Etienne

Review

Danas, dok ovo pišem, navršava se petnaest godina od pogibije Jeffa Buckleyja. I znam da taj do boli tužan događaj kao ni ostavština tog nevjerojatno nadarenog, zauvijek mladog bića nemaju direktnih dodirišta sa Saint Etienne i njihovim najnovijim pojačanjem vlastite diskografije, ali ne mogu garantirati da ta koprena neće prekriti nadolazeće rečenice. Jer, uostalom, kao što "Words and Music by Saint Etienne" sugerira cijelom svojom minutažom, moć glazbe je snažna i prodorna, ona je sveprisutna gdje god se jednom pusti i svaki naš mali film dobiva svoj jedinstveni soundtrack gotovo bez trunke napora ili čak znanja. Osjećam to od svojih adolescentskih godina, a poveznice od kojih se ne uspijevam odlijepiti dok slušam recital Sare Cracknell u "Over the Border" to mi nenametljivo potkrepljuju, kao da gnijezde kakvu trajnu vrednotu.

Dok sam bio mlađi sve možda jest bilo bezbrižnije, ali bilo je i strože uokvireno, bar kad su boje i melodije u pitanju. Prevladavale su tamnije, "muževnije" nijanse, a ozvučenje je nužno bilo hrapavo, sirovo i nabrijano. Ništa ne može pobijediti gitaru, bas i bubanj, rekli su veliki, mudri ljudi "iznutra". I sve se činilo tako finalnim, tako ispravnim i svevremenskim. Tada sam počeo i pisati, nabacivati te neke fantastične misli na papir bez prave odluke što s njima, čak bez prave vjere u njih; bila je to neka vrsta proze, neka vrsta ozbiljnosti, neka vrsta izražavanja kanaliziranog kroz malen spektar boja. Otkriće drugih, bliskih svjetova bilo je poput izlaska na ulicu osunčlanu neposredno nakon obilnog pljuska – tada je mogla izaći i poezija. Prvi su soundtrack takvoga izlaska skladali Massive Attack sa svojim nedovršenim simpatiziranjima; uočavanje novih boja spektra, primjećivanje načina na koji mokar asfalt prebojan jutarnjim suncem oblikuje vlastitu sintaksu ozvučili su upravo heroji iz naslova, divni ljudi s pop-misijom – divni jer teško da netko drukčiji može njedriti tako divnu glazbu, a s pop-misijom zato jer se njihov opus upravo može sagledati kao jasna misija proslave pop-glazbe. Od onog anđeoskog, plesnog prepjeva Neila Younga do današnjih, dvadesetak godina starijih dana, Saint Etienne su ostali čvrsto na svojoj trasi, samozatajni a vrlo jasni, nekad više, nekad našto manje fokusirani, ali uvijek – neodoljivi.

Bend koji naziv dijeli s francuskim gradom, odnosno, nekoć vrlo uspješnim, kultnim nogometnim klubom, od samih početaka njegovao je nostalgičnu notu kao okosnicu svoga izričaja. Ono, pak, što je pritom posebno karakteristično je sam način – njihove pjesme (uz rijetke izuzetke) nisu a priori nostalgične, tugaljive ili "teške"; one nostalgijom odišu na dubinskim slojevima, kao da su natopljene u njoj a potom razvijene u prave male fešte glazbe i popularne kulture. Zato su s lakoćom probili one okvire mog (a, vjerujem, i ne samo mog) svijeta i utisnuli soundtrack na brazde tih probijanja, zato su veći od većine suvremenika. Punim plućima udišući vihore šezdesetih u radionicama svoga vremena, upregnuvši ljubav prema glazbi i znanje o njoj u svoj ničim uvjetovan ili opterećen instrumentarij, Saint Etienne su pobijedili samo vrijeme, jedreći jako rijetko unutar, ali uvijek uz ili niz trend.

Čak sedam godina nakon posljednjeg službenog studijskog albuma, vrlo dobrog "Tales from Turnpike House", Sarah, Pete i Bob su opet u istoj misiji ili službi, kako vam drago. I sada još izravnije žele poručiti i svjedočiti kako i koliko glazba ocrtava i oslikava živote. Naravno, polaze od sebe, i zato je tu ponovno ta nostalgija koja šapuće iz donjih slojeva plesne, šarenim podijima i prozračnim terasama ozračene glazbe, šapuće što Sarinim light-maznim vokalom kao nenadmašnim instrumentom, što ugođajem i filozofijom koje pjesme evociraju. "Words and Music by Saint Etienne" utoliko je možda najprozračnije njihovo djelo još od remek-djela "Good Humor", ali to bi samo parcijalno mogla biti gotova tvrdnja – u pitanju je nepretenciozni rezime jednog puta i stvaralačkog svjetonazora, a istodobno (upravo potpomognuto odbijanjem ikakve pretencioznosti i krućeg koncepta) kolekcija kristalno čistih pop-pjesama nadahnutih koliko popom zlatnih šezedesetih toliko i discom i sintetikom sedamdesetih i osamdesetih te suvremenijim postmodernim rješenjima. Proslava, dakle, po oprobanoj recepturi, sada još samo i dodatno podcrtano tematikom bar većine pjesama.

Glazba je posvuda i glazba je u nama, pjevaju i skladaju Saint Etienne. Prati nas u svakom zastoju i pogledu unatrag jednako kao i u trku prema naprijed. Čini boje življima, osjećaje opipljivijima, misli univerzalnijima. I nužno hvata na sebe patinu nostalgije. Jeff Buckley je svojim kratkim bljeskom, primjerice, značajno ozračio jedan dio moga života i ostavštinom nastavlja zračiti. Umro je, kako na početku rekoh, prije petnaest godina. Kad konačno netko osim mene pročita ove retke, proći će nekoliko dana, ali obljetnica je baš danas, dok ovo pišem. I kao na početku, ni sada, na samom kraju, ne znam koliko je to utjecalo na intonaciju teksta koji s tim nema direktne veze. Ali veze ima. Eto, to je glazba.

Toni Matošin