A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Sigil Of Brass | 3:32 | ||||
2 | His Teeth Did Brightly Shine | 9:00 | ||||
3 | A Multiplicity Of Doors | 13:04 | ||||
4 | The Corascene Dog | 8:26 | ||||
5 | The Rakehell | 11:50 |
(Sigil Of Brass)
Hodamo tako mrakom, ne videć ništa ispred ili iza, sa svih strana okruženi smo mrakom; dok ne začuje se prvi zvuk, prvi ton..zatim percipiramo vibraciju, ona prožima nas, i polako uviđamo, prisjećamo se kako je i prvi puta bilo tako – u početku ne bijaše ništa, samo Mrak, onaj koji jest Ništa, i zbog toga Sve – po mogućnosti...i prisjećamo se svojeg prvog boravka na svjetlosti. Dopirala je iz tona, iz zvuka, iz vibracije, i pokazivala nam je svijet, pokazivala život. Sada to više nije amorfno Sve, sada vidimo, s lijeva i s desna, izdižuće figure iz mraka, gledamo ih kako se sjenovito oblikuju i postaju – Bogovi. Prvi bogovi koji su hodali svijetom, prvotni elementi koji su utjecali na oformljavanje svega što ima dah, svega što ima trajanje, svoj vijek, svoju smrt. Što je život? Koja je njegova tajna? Što je po prirodi? Vječno ciklično kretanje? Život u smrt u život?
(His Teeth Old Brightly Shine)
Kore je izniknula u proljeće udahnuvši dah života u sve na svijetu, sve organsko, sve anorgansko, ono mičuće, ono statično; kud ona prođe sve zaživi. Ali , jao! Oteše je Had u svoje hladno i vlažno podzemlje – nastade zima, smrt je došla, sve spava vječnim zimskim snom. Dok se Kore ne oslobodi svog zatočitelja i ne iznikne van.
(A Multiplicity Of Doors)
Perun i Veles igraju igru skrivača – Veles krade kišu Perunu, a ovaj zauzvrat Velesovu vodu za svoju kišu. Tako ukrug. Dok se u Sv. Juraja i Zmaja ne pretvore. Zmaj se skriva u dubokom, tamnom zdencu, djeca mu se ne smiju približavati; samo zakorači mu blizu i pojest će te , primit će te jezivi stisak kojemu se nećeš moći oduprijeti. Pa gmiže i nogama se odgurava, u zemlju se zakopava. Od Sv. Juraja se skriva i njegovog osvetničkog mača. Vile su zmajeve nimfe, okupljaju se u kolo da plešu. I cikte i vrište i pjevaju paklenu pjesmu...čaraju. I tebe će začarati ako se ne držiš podalje. A, ti im se ne možeš oduprijeti. Takvim malim, nježnim stvorenjima; takvim drugačijim, netjelesnim, onostranim bićima...mmm, da, gotova si, gotov si – njihovi ste.
(The Corascene Dog)
Noć se spušta, žena se vraća sa polja, požuruje korak, produžuje ga, mrak ju sustiže, nadomak je kuće, već trči, već se laća vrata, a iz mraka bestjelesna ruka ju prima, i druga joj se fantomska ruka pridružuje, udružuju snage, sile ženu natrag, uvlače ju u svoj mrak, i žena skuplja zadnje djeliće snage, uspije joj otvoriti vrata, i ona uđe u svjetlost. Zatvaraju se vrata mraku...
(The Rakehell)
Imanenciju neprestano želimo transcendirati; trgamo se za to, razrezujemo tkivo naših bića, moramo biti zauvijek u Svjetlosti, u njezinoj milosti. Ali, ne ide nam, i ne ide tako; u imanenciju padamo, kao što smo iz nje proistekli: primili smo crveno zrnje kao njeno znamenje – da zauvijek se vraćamo natrag, kao što smo zauvijek bili Transcendencija. Jedan samo Dan jest, jedna samo Noć; vječni oboje. Tužno gledamo Bogove pozdravljajući se s njima, i dok se spuštamo prema vlastitoj konačnosti upućujemo posljednji ispraćajni pogled ka Svjetlosti, sada već samo točci na našem horizontu, u horizontu onog mogućeg za Čovjeka – Imanenciju.
Barbara Komar
« Angels of Darkness, Demons of Light pt.1 | Earth Albumi Kronologija |