Review
Dolar i lira su hrpe papira i sreću ne kupujem za njih,moja moneta je šira od svijeta i zove se osmijeh ili stih... Ovu rimu iz Milionera, šansone koja je bila, i za nadati se je, ostala dijelom svjetonazora slobodnomislećih, napisao je Zvonko Špišić. Pjesnik, samouki glazbenik i slikar. Po osjećajnosti sličan Jacquesu Brelu, po obraćanju društvenim temama Bobu Dylanu, po kabaretskoj oštroumnosti s nijansom, vele, ”pariškog šarma” Maurice Chevalieru, po iskrenoj i pomalo “hemingwayskoj” pojavi Davidu Claytonu Thomasu, po značaju za melos naših krajeva Vlahu Paljetku, ali opet, sam svoj i jedan jedini Zvonko Špišić.
Suputnik pripadnicima svojevremene Škole šansone u našemu kraju, Špišić je puno pridonio razvoju ovoga glazbenoga žanra. Dvostruki abum snimljen povodom 40 godina njegovog bavljenja glazbom,predstavlja nam trideset i jednu autorsku skladbu,a ovom zgodom spomenimo samo najpoznatije. Mogli bi se kladiti da mnogi od nas ne znaju da je Zvonko Špišić, na stihove Ane Bešenić, skladao toliko nam dragu i poznatu popevku Suza za zagorske brege, a legendarni Vice Vukov se, osim interpretacijom spomenute pjesme, proslavio i Špišićevom skladbom Zvona moga grada.
Na albumu su, uz uvodno spomenutog Milionera, antologijske šansone opće životne prakse kao Kockar, Bicikl, Takav dan je pomalo svečan, Tango argentino, Barbara... Posebno poglavlje Špišičevog stvaralaštva su pjesme posvećene jednoj od njegovih nesumnjivo najvećih ljubavi, gradu Zagrebu. Ovaj renesansni čovjek s Trešnjevke, u pjesme sa zagrebačkim temama unio je beskrajno puno iskrene ljubavi i razumijevanja za običaje, događaje i ljudske sudbine. Špišićev Zagreb koji polako i nezadrživo nestaje. Nižu se tako sjetne i nježne pjesme Zagreb i ja, Moja mala iz ulice Savske, Grič vu suncu, Grič vu seni, Zakaj volim Zagreb, Zagrebačke španciracije...
Možda najpoznatija, meni osobno najdraža Špišićeva pjesma o Zagrebu, je šansona posvećena živopisnom dijelu grada u kojem autor živi, Trešnjevci. Trešnjevačka balada, zahvaljujući briljantnom sadržaju i melodičnosti, pripada među remek djela šansone, ravnopravno velikim evropskim i svjetskim šansonama. Naravno,najbolje je osjećamo i razumijemo mi, njezini suvremenici, svjedoci vremena u kojem je nastala. Iako, životna je i danas, pomalo bezvremenska po ugođaju, pa je za preporučiti da je, bez obzira na povremenu prividnu ”arhaičnost” uvjetovanu promjenama koje se neminovno događaju, pozorno poslušaju i oni koji je do sada nisu čuli. To je možda najljepša ljubavna pjesma posvećena jednome gradskom kvartu.
Osim umjetničkoga,iza Špišića je i dugogodišnji javni društveni angažman praćen velikim brojem nagrada i priznanja, što je, među ostalim, nabrojeno u knjižici priloženoj albumu. I na kraju, ako je svrha umjetnosti opisivati život, onda je umjetnik Zvonko Špišić u tome uspio i potpuno je u pravu kada pjeva: Jer život se, ipak, ne živi iz publike... Poštovanje, gospon Špišić.
Autor: Zdravko Muretić