Review
U vrijeme velikog pop revivala krajem prošle i početko ove dekade Enrique Iglesias je bio velik. Velik u smislu da bi mogao bez problema popuniti bilo koji koncertni prostor, da su albumi postizali tiraže kao da se dijele besplatno, da su pjesme zauzimale brojeve jedan, da su obožavateljice ludovale za njim i da je latin prizvuk označavao samo hit. Danas više ništa od toga ne vrijedi, Enrique Iglesias je daleko, u predgrađu popularnih. I naravno, odlučio se na logičan potez kako bi izvukao još malo novca i medijske pozornosti prije konačne medijske smrti, izdao je kompilaciju najvećih hitova.
Da je izvan ikakve glazbene forme, Enrique Iglesias pokazuje novim pjesmama koje su napravljene isključivo za ovu kompilaciju: Taking Back My Love je podnošljivi duet s Ciarom, no realno gledano, takvih ima na milijune, dok je Away ljigava balada gdje se omekšanim glasovima igra na emocionalnost koju pjesma, realno gledano, nema.
Ostatak albuma poprilično vjerodostojno prikazuje karijeru Enriquea Iglesiasa i pokazuje što ga je to držalo u njegovih petnaest minuta slave (period je u stvarnosti tek neznatno bio dulji). Glavni aduti tog medijskog uspona i pada su bile balade i ogromne količine latino ritma.
Balade poput Hero, Addicted, I Miss You, Somebody"s Me možda jesu osvajale top liste, no istina je da su one od kvalitete kilometrima daleko. Na krajnje patetične stihove Enrique pokušava proizvesti topao i ugodan glas, no glasovnih mogućnosti on nema. Na kraju sve to zvuči promuklo, no ne promuklo u senzualnom smislu, nego promuklo u smislu upaljenog grla.
Latino ritmovi su obilježili pjesme poput Bailamos i Rhytm Divine no to je jedino što te pjesme nude. Stihovi, melodije kao i bilo kakva ambicija prema kvaliteti su zaboravljene u korist ludog ritma koji će poslužiti kako bi se poneki dečko lako uvukao u hlače ponekoj curi, no to je maksimum svega.
Ipak, nije sve što je Enrique Iglesias za vrijeme svoje karijere loše. Neke stvari se mogu proglasiti i osrednjima, kao npr. njegovi hit dueti s Kelis (Not In Love) i s Whitney Houston (Could I Have This Kiss Forever), a neke čak i vrlo dobrima, pa i odličnima. Tired Of Being Sorry je polukompaktna cjelina latin ritma i moderne produkcijom, Love To See You Cry nije ništa dalje od tog, dok je Be With You najsjajniji trenutak Enriqueove karijere, izbačen odmah na početku. Ovdje se već prije spomenute balade i latino zvukovi umiksavaju u ovaj put uizvrsnu cjelinu gdje i Enriqueov slabašan glasić ne zvuči loše.
Enrique Iglesias još uvijek postoji kao glazbenik, no ono što ga je držalo na životu (žene i hitovi) je sad predaleko. Medijsku pozornost sad tek dobiva javnim izjavama o nezadovoljstvu veličinom vlastitog spolovila, a njegovom glazbom se više nitko ni ne bavi. Nazvat ću ovu kompilaciju nadgrobnom pločom jedne prolazne i zaboravljive karijere. Zbogom Enrique, možda ćeš nam ipak nedostajati. Vjerojatno ne.
Ivan Glazer
