A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Jim Cain | 4:39 | ||||
2 | Eid Ma Clack Shaw | 4:20 | ||||
3 | The Wind And The Dove | 4:34 | ||||
4 | Rococo Zephyr | 5:43 | ||||
5 | Too Many Birds | 5:27 | ||||
6 | My Friend | 5:13 | ||||
7 | All Thoughts Are Prey To Some Beast | 5:53 | ||||
8 | Invocation Of Ratiocination | 2:42 | ||||
9 | Faith/Void | 9:44 |
Uvijek isti autor, nekad Smog, danas Bill, izdao je drugi odličan album potpisan matičnim imenom, što, doduše, ne predstavlja ništa senzacionalno s obzirom na činjenicu da ovaj čovjek kontinuirano radi dobre stvari još tamo od ranih devedesetih.
Svrstavaju ga u lo-fi, i to stoji, ali kako je Callahanov stil više određen stjecajem okolnosti nego umjetničkom namjerom, nema puno smisla promatrati ga isključivo u okvirima žanra.
Naravno – maksimalno je podcijenjen, ali to je sudbina većine kvalitetnih individua koje ne daju da im ljudi iz kuće suviše interveniraju u materijal, i iako se čini da je Callahanu po tom pitanju blago svejedno, meni je ipak malo žao što opet ostaje u sjeni bombastičnih najava, jer Sometimes I Wish We Were An Eagle spada u rijetke klasike 2009.
Osnova albuma su jasne misli praćene gitarom u polaganom ritmu. Istina, značenja ponekad moramo čitati između redaka, a zvuk se često obogaćuje pokojom violinom, ali kostur uvijek ostaje isti, savršen u svojoj jednostavnoj koncepciji koja uvjerljivo naglašava Callahanovu ranjivu, ali zrelu perspektivu...E da, Callahan je jedan od onih tipova koje se redovito opisuje kao mračne i depresivne, ali – ne znam – ako je, po meni se onda sa svojom dijagnozom nosi bolje od većine pacijenata. Jednostavno, kao da svu težinu života uvijek uspijeva pretočiti u nešto što se bez većih problema može lagano nositi pod rukom, kao fascikl. A to je, mislim, genijalno.
Sometimes I Wish We Were An Eagle opet nam nudi niz introvertiranih skladbi i pokoji društveni angažman. Sve jedno bolje od drugog. I Jim Cain (darker, lighter, darker) i Eid Ma Clack Shaw i The Wind And The Dove...Posebno treba obratiti pažnju na glas koji zvuči nevjerojatno ljudski, kao da preslikava život u svim svojim aspektima, tako da nema šanse da ostane sam sebi svrha. I na stihove koji kao da su napisani s nekim vremenskim odmakom, puni sažetih i upečatljivih dojmova s trenutačnim djelovanjem. A treba spomenuti i nenametljivu instrumentalnu liniju koja, iako prvenstveno u funkciji podržavanja priče, itekako doprinosi stvaranju cjelokupnog ugođaja. Pogotovo u pjesmama kao što je primjerice My Friend.
Novi momenat u Callahanovom opusu su, čini mi se, jedino violine i tehnički to bi bilo to. On sam malo je stariji, i to se osjeti, ali nikako u negativnom smislu. Jednostavno kao da je s godinama postao svjesniji svih uzročno-posljedičnih veza što ga je učinilo malo trijeznijim. Pa sad kad priča kao da točno zna o čemu govori. Ali nije da je odjednom počeo propovijedati ili soliti pamet, i to mi je drago. Ostao je onaj isti intuitivni umjetnik od prije, samo s nešto više iskustva.
A sad zaista toplo preporučujem ovaj album svima, kao i sve one prethodne istog glazbenika, premda već unaprijed znam kako neće biti pretjerano slušan ovo ljeto, ali svejedno mislim da je uvijek dobro imati u nekom dijelu mozga informaciju da tamo u Texasu postoji čovjek koji radi stvarno dobru muziku.
Marina Vukman
Bill Callahan Albumi Kronologija | Gold Record » |