Review
Tad su bili uistinu na vrhu, u punom zamahu, kreativno ofenzivni, a i potpomognuti strelovitim komercijalnim uzletom. U2 je u drugoj polovici osamdesetih, točnije, poslije epohalnog albuma „The Joshua Tree“, držao sve u svojim rukama, uključujući maštani san o velikom uspjehu. Megazvijezde u punom smislu te riječi, a, što je najbitnije, do toga su statusa došli predanim radom i serijom albuma koji su obilježili svoje razdoblje. Dakle, posve zasluženo, koliko god se s današnje vremenske distance neke epizode toga puta čine nešto manje sjajnima nego tada. A dotadašnje bavljenje Amerikom, koje je kulminiralo na „The Joshua Tree“, U2 je sad napokon moglo zaista i fizički dovesti u tu istu Ameriku, na ambicioznu turneju, za koju su naručili i snimanje filma. I tako je nastala kreativna reakcija Iraca na novostečeni status.
„Rattle and Hum“ (dio stiha iz pjesme „Bullet the Blue Sky“) je, dakle, naziv dokumentarnog filma i albuma koji funkcionira kao njegov soundtrack, ali i samostalan album skrojen od živih snimaka s američke turneje i novih studijskih radova. Na dokumentarac se ne bih osvrtao, budući da jako teško podnosi starenje. Album, pak, ostaje kao dokument jedne faze benda koji je danas punokrvna živuća legenda (kojoj ipak predlažem umirovljenje, recimo, odmah poslije nastupa na Maksimiru), faze u kojoj su Bono, Edge, Clayton i Mullen jako dobro znali dokud su i kako dogurali, a onda poželjeli još više. Spočitali su im to odmah, čak i mnogi dotad im naklonjeni – halapljivost i samodopadnost ih je na trenutak posve obuzela. Htjeli su odmah stati rame uz rame s Beatlesima, Dylanom, Hendrixom, B.B. Kingom, Elvisom i da ne nabrajam dalje. Uspjeh sam po sebi, kao ni odlične recenzije, nisu bili dovoljni; trebalo je ekspresno ispisati svoju stranicu, pa i poglavlje u rock antologiji. I pritom uopće nisu bili sramežljivi ni skromni – „Rattle and Hum“ to najzornije pokazuje.
Prva rečenica na albumu, kao najava „žive“ obrade najfurioznije pjesme iz kataloga Beatlesa, „Helter Skelter“, već jasno ocrtava raspoloženje i namjeru benda. „Ovu pjesmu Charles Manson ukrao je Beatlesima, mi je krademo natrag“, poručuje Bono i pretenciozni show može započeti. Nakon Beatlesa, dakle, U2! Pa, mooože, zašto ne? Kad se graja i cika poslije uvertire stiša i Edge zapjeva svoju „Van Diemen's Land“, jasno je da U2 imaju širi spektar rješenja za najambiciozniji album karijere. Tako nakon Edgeova poja već praši didlijevska „Desire“, ujedno i najavni singl albuma. Nikad dotada fokus albuma U2 nije bio tako nenaštiman i zamagljen. Baš kao da je sve bilo podređeno ideji o stvaranju mita. Ili, možda, tek demonstracija umješnosti stvaranja nečeg iz bezidejnosti?
Zadnji put kad sam „Rattle and Hum“ uistinu poslušao u integralnom obliku, bez preskakanja pjesama i „u komadu“ bio sam student i ovaj se CD vrlo često vrtio u studentskom stančiću u potkrovlju lapadske dvokatnice. I već tada, a pogotovo od tada, poprilično me iritrao blok pjesama snimljenih uživo, na potezu od obrade Dylanove (netko će reći Hendrixove) „All Along the Watchtower“ do himnične „Pride (In the Name of Love)“. Prva je pjesma apsolutno nepotrebna i dosadna, druga je, kao, obogaćena gospel zborom, ali, zapravo, zagušena bespotrebnim prenemaganjima, „Silver and Gold“ je svirački uzbudljiva, ali opterećena Bonovim propovijedanjima, dok je „Pride (In the Name of Love“ prvenstveno demonstriranje stadionske potencije benda. Da je ukloniti upravo ovaj dio albuma (a dodao bih i preostale dvije pjesme uživo), blijedi samoprozvani nastavak Lennonove „God“ (čak bez posebnog ulagivanja Lennonu, jer ne mislim da je itko nedodirljiv) te možda čak i blues-rock duet s B.B. Kingom „When Love Comes to Town“, „Rattle and Hum“ bi dan-danas stajao kao moćan album.
Jer, „Angel of Harlem“ je razoružavajuće ugodna i iskrena posveta Billie Holiday, „Love Rescue Me“ (otpjevana s Bobom Dylanom) je pravi gospel trenutak albuma i općenito izuzetno snažna pjesma, „Heartland“ na najbolji način slijedi nit s prethodnog albuma i sva odiše samim srcem sjevernoameričkog kontinenta, a „All I Want is You“ drhti najfinijim emocijama i ponosno drži sam kraj (pre)dugog albuma. Uz spomenute „Van Diemen's Land“, „Desire“ i vrlo solidnu „Hawkmoon 269“, ovaj set pjesama bi uistinu predstavljao dostojnog nasljednika „The Joshua Tree“, a pompoznost kojom se bend u to vrijeme razbacao sveo na prihvatljivu i manje iritantnu razinu.
U2 su vrlo brzo i sami potvrdili da su došli do neke vrste kraja. Zid je bio pred njima i prebrzo su se u njega zaletjeli ne bi li ga srušili. On je gotovo srušio njih i Bono je najavio da se moraju povući na neko vrijeme, „odsanjati sve iznova“. Špekuliralo se i strahovalo da će se razići, no dogodilo se nešto još bolje. Izišli su iz ove priče kao pobjednici, trijumfalno zaokrenuvši svoju glazbenu vožnju u nova područja, što je rezultiralo pravim vrhuncem karijere, albumom „Achtung Baby“. Na žalost, novi uzlet nije potrajao, no to je već sasvim druga priča…
Toni Matošin
« The Joshua Tree 
