Review
Kandžijin drugi album od sedamdeset i jednu minutu u šesnaest pjesama i dva skita dosta sumorno ruje po životu ljudi od dvadeset i nešto u Republici na pragu ulaska u Uniju. Ovo nije veseli album, ovo je dnevnik preko instrumentala pisan iz više perspektiva, ovisi tko ti se kroz slušalice ispovijeda u uši.
Svi akteri pričaju kroz Kandžiju i u principu potvrđuju teorem[1] iz 1928. koji glasi: ako ljudi interpretiraju situaciju kao realnu, ona je u svojim posljedicama realna.
Znači, i u Big Braderu želja da se bude poznat pod svaku cijenu i bez puno truda jest realna jer ima dio populacije kojima je biti na ekranu merit uspjeha. Jest da se Kandžija zajebava tu kao i u Po noći, baladi o ljubavi kompatibilnih pasmina ljudi (sa citatom Elementala i Romantike), ali to jest realnost društva u tranziciji. O istom metaproblemu je i Mali mržnja jer netko tu mora biti kriv, a pošto nikada u povijesti krivi nismo bili „mi“, onda jeboga` krivi moraju biti „oni“. Slično je i sa Desno koja podjebava Marka Perkovića, ali bojim se da na duge staze ovo nije sprdačina nego predviđanje[2].
Za razliku od The Beat Fleet, Kandžija ne piše pjesme o kurcu, piše pjesme o razlozima zbog kojih kao nacija jesmo u kurcu. Ove četiri nisu ti bile dosta?
Ima ih još: Šapću o ljudima-minama[3] makar je i Bahattee rekao na tu temu sa Čovjekom pod naponom; imaš Sobu, imaš Pušku sa Toxom kao jedinim gostom na albumu. Na četiri minute i 24 sekunde stvar dobiva drum`n`bass antiklimaks, a Polako polako, petnaesta pjesma, ima dubstepasti outro. Makar su podloge kvalitetno realizirane, ovakvih bih srodnožanrovskih izleta ubacio više jer se i preko jednog i preko drugog može bez problema repati.
Koktel od rakije, naslovna pjesma i vrlo vjerojatno budući singl, tako na kraju ima svoj blagi Rage Against The Machine trenutak. Album su producirali Sett, Koolade, Dirty Hairy, Phezz i Toza. Omot je djelo ljudi iz Stožera kao serija piktograma s motivom iz pjesama koji se ogoli koliko se maksimalno može, a da zadrži značenje. To je sada trend na tumblr-u.
Antonio Hadrović
[1] Thomasov teorem, ideja Williama Isaaca Thomasa, američkog sociologa iz prve polovice prošlog stoljeća.
[2] "Primjerice, u svojoj analizi globalizacije tijekom 19. stoljeća, povjesničar ekonomije Karl Polanyi (1957., 1980.) opisao je slične procese globalizacije koji su, prema njegovu mišljenju, u brojnim europskim zemljama tijekom prve polovine 20. stoljeća stvorile totalitarne reakcije. Njegova osobna reakcija bila je tipično europska. Umjesto da u globalizaciji vidi jedinu opciju sposobnu za preživljavanje, on je ponudio blago opravdanje nacizma, time što je tvrdio da je on razumljiva (i posredno) legitimna reakcija protiv neograničenoga kapitalizma. A njegova je analiza, na žalost, odnedavno opet došla u modu." citat je iz znanstvenog članka pod naslovom "Kamo ideš striče Sam? Izazovi globalizacije profesora" Darka Polšeka. uz Google, članak je objavila i Politička misao u svom prvom broju 2008. godine. Francis Fukuyama bi se tu odmah složio.
[3] 1997. u Ottawi, kanadskom glavnom gradu, potpisana Konvencija o zabrani upotrebe, skladištenja, proizvodnje i transporta protupješačkih mina. Konvenciju je, do danas, prihvatilo 156 zemalja, ali SAD, Kina, Rusija, Indija i 33 ostale države odbile su potpisati papir. SAD je odbila zato što misli da Južna Koreja nema šanse da se obrani ako razminiraju područja oko 38. paralele; Indija pak misli da im mine pomažu protiv radikalnih Pakistanaca, a Rusija i Kina nisu dale ispričnicu.
Inače, oko demilitariziranog područja na Korejskom poluotoku postavljeno ih je oko milijun; što protupješačkih, što protuoklopnih.