Kraj druge sezone Lisinski Arioso protekao je u intimnoj atmosferi za koju su se pobrinula dva velika umjetnika - bariton Bo Skovhus i pijanist Stefan Vladar. Njihovo viđenje ciklusa pjesama "Lijepa mlinarica" Franza Schuberta ovjekovječili su na najnovijem albumu, a i predstavili ga zagrebačkoj publici.

Nakon što je na recitalu Eline Garanče publika nakon svake izvedene pjesme nagradila divu velikim pljeskom, prije samog koncerta posjetitelji su upozoreni da su ovacije namijenjene za sam kraj što je nakon nekoliko izvedenih pjesama imalo velikog smisla. Skovhus je duboko ušao u lik kojeg je interpretirao na izuzetno dramatičan te na trenutke zastrašujući način. Njegova je sama pojava na bini prilično snažna i upečatljiva, no naglasak nije stavio na pokazivanju vokalnih mogućnosti već na emotivnom oblikovanju pjesme. Svakoj je pristupio s velikom pažnjom, a strastveni mu je zanos omogućio da visoke note svaki put zvuče uvjerljivo i toplo. Trenuci su to u kojima je zvijer iskreno pokazala svoju ljepšu stranu, u potpunoj suprotnosti s uobičajenom baritonskom bojom.

Stefan Vladar na klaviru je nadopunjavao priču, prilično mekano, u pozitivnom smislu, vodio je priču kroz uspone i padove glavnog lika. Dočarao je atmosferu nevjerojatnom lakoćom izvođenja i jednakim naglaskom na zahtjevne, ali i na jednostavnije dijelove. Prihvatio je priču Boa Skovhusa koji je priču shvatio silovito, na trenutke čak i zastrašujuće, s obzirom na tematiku koja može biti melankolična i strastvena, no umjetnik je možda pretjerao u naumu. Da se radilo u Verdiju ili Wagneru, onda bi to bila sasvim prihvatljiva i očekivana situacija, ali poletni je Schubert dobio novo značenje.
Nakon opernog best-of-a, zadnji je koncert sezone naglasio umjetničko značenje, zagrizao u materiju koja možda i nije toliko poznata u mainstream opernim koncertnim repertoarima, ali je djelovala uvjerljivo i zanimljivo. Opet, nije bila ništa spektakularno, ali zadovoljavajuće. U očekivanju sljedeće sezone.