Čisti rock. Ako ste se htjeli iskakati, iznojiti i izderati, vjerojatno ste bili u Vintage Industrial Baru gdje je M.O.R.T. davao zvučnu kulisu za rock aerobik. Ako niste, a ništa sad. Imajte ih na umu za ubuduće.
Jednostavnost njihovog glazbenog izričaja istovremeno su Mortova najveća prednost i najveća mana. Samoopisani “punk-blues” glazbenici, bez pretenzija su spremni ponuditi divljaštvo na samoj granici sa punkom, divljaštvo koje stoji pred carinikom sa lažnim brkovima ispod nosa i kilom koke ispod stražnjeg zica. Ako je to ono što tražite, Mort će vam dati sve što ste poželjeli, a onda i još malo. Ako ne, teško da će vas preobratiti.
S druge strane, vrijedi napomenuti da nije nemoguće da će vas uhvatiti njihov zanosni polet sve ako niste po tvorničkim postavkama skloni skakutanju i njihovom stilu punkoidnog rocka. Jedan pogled na ljude koji vas okružuju, na publiku koja oduševljeno reagira na događaje s bine, i postoji realna mogućnost da se predomislite. Naime, Mort ruši granicu između publike i benda - zid između izvođača i konzumeta decimiran je stalnim prijateljskim obraćanjem publici, a još više pozivom poublici da se aktivno priključi izvedbi. Na Mortovim koncertima, pa tako i na ovom u Vintageu, nije nimalo čudno vidjeti publiku kako pleše na bini, izvodeći piruete oko glazbenika koji, kao fol, sviraju za njih.
Ovdje nisu jedni akteri radi drugih tamo - glazbenu kulisu možda donosi bend, ali glazbeni događaj grade zajedno s publikom. To zna otežati posao zaštitara koji bi, u sklopu službene dužnosti, trebali nabrijanu ekipu držati podalje od benda, ali što učiniti kad je na bini više članova publike nego članova benda? Povrh svega, što učiniti kad je bend oduševljen tim razvojem situacije?
Takav tip energije - i da, “energija” je klišej, al što sad - teško je dočarati riječima. John je spreman pjevati u svim pozama, pa tako i sjedeći na ramenima nekoga iz publike jer… zašto ne? Nema granica, nema pravila, samo rock.
Prljav, direktan i neapologetski rock.
