×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 852
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Nakon što nas je u srpnju napustila blues legenda J.J.Cale, popularna glazba je u nedjelju, 27. listopada ostala bez još jednog velikana. Pjesnik, pjevač i gitarist Lou Reed preminuo je od zatajenja jetre u svom domu na Long Islandu, New York.

Rodio se kao Lewis Allan Reed 2. ožujka 1942. u Brooklynu, New York, u židovskoj obitelji. Usprkos tome, kasnije je izjavio kako je ‘njegova religija rock&roll, a njegova najvažnija uloga u njoj je svirati gitaru’. Studirao je novinarstvo, režiju i kreativno pisanje, vodio emisiju na radiju, a ubrzo dobio i posao skladajući za diskografsku kuću Pickwick Records. Upravo su mu oni dali priliku da se okuša kao izvođač pridruživši mu violista Johna Calea i Tonya Conrada, no potonji je otpao iz novookupljenog benda te su Reed i Cale odlučili kompletirati postavu benda koji se 1965. konačno ustabilio kao Velvet Underground.

Bend je iskakao gotovo iz svih okvira koje je rock glazba dotad postavljala, ponajviše zahvaljujući upravo Reedu. Vlastito iskustvo odrastanja na njujorškim ulicama među raznim propalitetima, kao i eksperimentiranje s drogama i seksom inspiriralo ga je za stvaranje nekih od najdojmljivijih i najslikovitijih rock pjesama, poput ‘Heroin’, ‘I’m Waiting for the Man’ i ‘Venus in Furs’. Tekstovi su bili praćeni vrlo jednostavnim gitarskim riffovima i dionicama, budući da Reed nije bio ekspert u sviranju, a također je volio jednostavnost u izričaju. Avangardnom pristupu je uvelike doprinosio i Cale sviranjem električne viole, netipičnog instrumenta za rock bend, te energično i jednostavno bubnjanje Maureen Tucker, koja je svojim androginim izgledom i stilom također odstupala od tadašnjih rock stereotipa. Mentor im je bio legendarni Andy Warhol, koji je njihov stil i nastupe isprofilirao do savršenstva. Lou Reed je ipak bio ‘driving force’ Velveta, upotpunjujući svoju pojavu čestim nošenjem kožne odjeće i sunčanih naočala na koncertima.

Reedov rad u Velvet Underground bio je uzor nebrojenim glazbenicima i bendovima,zbog čega se često citirala izjava Briana Enoa da je ‘malo ljudi koji su kupili album VU-a, ali su skoro svi nakon toga osnovali bend’. Zaista nisu uživali veliku popularnost u vrijeme postojanja: prvi album, nazvan ‘Velvet Underground&Nico’, dosegao je tek 171. mjesto na top ljestvici, a kasnije je svrstavan u top 10 najboljih i najutjecajnijih albuma svih vremena. Ništa bolji uspjeh nisu postigli ni slijedeći albumi, a zbog sve većih tenzija bend se uskoro počeo raspadati te je Reed ostao jedini originalni član. Odlučio je raspustiti bend i započeti samostalnu karijeru.

Prvi samostalni album, nazvan po samome sebi, nije također privukao veću pozornost, no Reed je sa slijedećim, ‘Transformer’, uspio postići i kritički i komercijalni uspjeh. Album su producirali David Bowie i Mick Ronson, a opravdano se smatra Louovim najboljim radom uz prvi album Velvet Undergrounda, sadržavajući pjesme poput ‘Perfect Day’ i ‘Take A Walk on the Wildside’. Reed je sedamdesetih objavio ukupno jedanaest albuma, uz promjenjive kritike, dok je najviše prašine podigao mnogima neshvatljivi eksperimentalni album ‘Metal Machine Music’, polažući temelje za noise i industrial glazbu narednih desetljeća.

Reed se osamdesetih ipak smirio, manje stvarao i izdavao, a albumi su sadržavali spoj više-manje uobičajene radio-friendly glazbe i Louvih tipičnih tekstova o zbilji koja ga je okruživala. Navodno se prestao uzimati droge te počeo prakticirati tai-chi, dovodeći svog instruktora i na koncerte. Bio ga je glas vrlo nedostupne javne osobe; odbijao je intervjue ili je na pitanja vrlo sažeto odgovarao. Glazbeno više nije pomicao granice, no njegova popularnost samo je rasla s godinama, naročito u devedesetima. Krajem desetljeća je oženio Laurie Anderson, glazbenicu i performera, nakon života prepunog brojnih kratkih i burnih veza s oba spola.

Neobičnim konceptualnim albumima se vratio u 2000-ima: ‘The Raven’, inspiriran kratkom pričom Edgara Allana Poea i ‘Lulu’, vrlo loše prihvaćenom kolaboracijom s Metallicom, koji mu je ujedno bio i zadnji album. No, pamtit ćemo ga po brojnim odličnim albumima, pjesmama, stihovima i izjavama; po stilu; po utjecaju koji je svojom originalnošću imao na rock i punk zajednicu; po tome što je uvijek ‘igrao prema vlastitim pravilima’. S pravom se možemo zapitati kako bi se razvijala popularna glazba bez Loua Reeda: uz Bowieja, pokazao nam je drugu stranu rock&rolla i na neki način ga održao na životu već više od pola stoljeća. Izravan je ili neizravan krivac za mnogo toga zanimljivog što se desilo u glazbi u proteklih 45 i više godina te njegov odlazak u 72. godini života zasigurno ostavlja trag u svakom istinskom ljubitelju rocka i onima koji su od glazbe uvijek tražili više.

Zbogom, Lou! Šeći na mirnoj strani...