Kompilacija

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

oliver

Je li sa zadnjim Oliverovim vijađom, njegovim izlaskom iz kozmičkih dimenzija i postizanjem apsolutnog mira nepovratno potrošeno jedno vrijeme kada je nikada prije iskazana udružena ljepota versa i nota mogla ganuti i najtvrđa srca, kada je ista obuzdavala svaku srdžbu, kada je najveća jasnoća bila uvijek najveća ljepota?

Žeđ za ljepotom se nikada ne može ugasiti, to je nepoznato sunce prema kojem nesvjesno korača gomila svjesnih bića, a što su jučer najočitije pokazali brojni Splićani i njihovi gosti odavajući posljednju i sasvim zasluženu počast čovjeku i umjetniku koji ih je svojom glazbom „zarobio“ čvrstim kadenama za sva vremena.

Odavno je poznato da je Split „najluđi“ grad na svitu, grad u kojem se uspjeh teško priznaje, uvijek je na vagi; grad za kojeg se pjevalo „ča je pusta Londra kontra Splita grada“, grad koji je oduvijek imao kolektivnu plemenitu dušu i koji je znao na jedinstven način dočekati svoje heroje. Počevši od Đurđice Bjedov, Hajdukovih igrača, preko nezaboravnog dočeka Gorana Ivaniševića. Svoju „ludost“ dokazao je jučer u veličanstvenom i dostojanstvenom ispraćaju svog dobrog kapetana, ispraćaju koji je teško objašnjiv strancima, ispraćaju na kojem su za posljednji ispraćaj nakon dugih 80 godina brecala zvona sa zvonika Sv.Dujma; ispraćaju na kojem je gradska luka bila prekrcana brodicama svih veličina i oblika; dostojanstvenom špaliru koji se protezao od crkve Sv.Frane preko cijele Rive, kojim su iza kapsila tužno koračali njegovi najbliži uz brojne Oliverove  prijatelje i na svu sreću bez političkih pantagana i čimavica. Tuga se mogla rezati nožem, nije bilo duše koja nije pustila suze, one vidljive kao i one unutrašnje još tužnije, suze koje samo pokazuju svim smrtnicima jednu istinu. Jer, kaže se da je vrlo bijedan onaj sretnik koji nikada nije zaplakao.

Torcida je bez ikakvog izgreda „okupirala“ zvonik Sv.Dujma na kojem je bakljadom iskazala što misli o svom Galebu, na jednom autobusu je umjesto relacije pisalo „zbogom Olivere“, ljudi su se spontano okupljali na Pjaci pjevajući njegove pjesme, pokrenuta je inicijativa da se splitska zračna luka nazove Oliverovim imenom; iskrena je bila tuga njegovih glazbenih kumpanja kojima je znao biti i otac i prijatelj.

Učenjaci su oduvijek tražili tajnu vječnog života, umjetnici su je odavno pronašli, Oliver naročito, stoga ga se ne smije nikada zaboraviti.