Kompilacija

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

OliverDragojevic

Kaže se da smrt označuje apsolutni svršetak nečega pozitivnog i živog; ujedno smrt je prolazni i uništavajući aspekt postojanja na jednoj razini, ali je možda preduvjet višeg života na nekoj drugoj razini. Više je to do krajnjih granica doveden otpor promjeni i nepoznatom obliku postojanja, više je to strah od iščeznuća u ništavilu.

Za Olivera, našeg Galeba, Picaferaja, Starog morskog vuka ni u snu ne postoji takav strah; njegov život i glazbena ostavština za posljedicu imaju samo ovo: njegova smrt otvara dveri slavi, a ugušuje svaku zavist.

U ovom zaista tužnom trenutku u kojem je partio jedan od najvećih, prihvatio sam se pisanja sugerirajući samome sebi da nema nikakvog smisla nastavak prepustiti nostalgiji, patetici i tuzi kojima će sigurno obilovati brojni članci. Stoga ću navesti neke crtice iz njegovog života koje će najbolje ocrtati kakav je čovjek i umjetnik bio.

od

Oliver je živi dokaz kako je od ružnog pačeta postao prekrasan labud. Djetinjstvo je proveo u Viškoj ulici, u susjedstvu prepunom poznatim  imenima poput Borisa Dvornika, Lordana Zafranovića, Ivice Vidovića, Zdravke Krstulović. S bratom Aljošom znao je ići na lutkarske predstave koje su u susjedstvu u Palmotićevoj znali upriličiti njihovi vršnjaci, a koje je Oliver već tada sa naočalama debelim poput dna od demižane pratio s punom pažnjom.

Mali, gotovo zakržljali i siromašan dječak usred zime je nosio kratke hlače s bičvama (čarapama) do kolina, uz nezaobilaznu gitaru na kojoj ne stalno nešto svircukao, a koja je bila veće od njega. Zaista indikativan početak koji ga je poput bumeranga kasnije lansirao u bijeli svijet, ali ga je ujedno i vratio u domovinu kao vrsnog glazbenika (moj prijatelj koji je surađivao s njim pričao mi je kako je Oliver iz obične klavijature znao izvući zvukove koji su se mogli čuti samo s Hammond orguljama).

oliver

Jedan sretan događaj rađa u nama nadu u drugi, i tu je možda začetak poslovice da sreća nikada ne dolazi sama. Najbolji dokaz za to bio je sudbonosni susret sa Zdenkom Runjićem kada je stvoren jedinstveni i neponovljiv glazbeni zakon spojenih posuda iz kojeg se prolila neviđena količina sreće kako za njih dvoje, tako i za armije njihovih obožavatelja. Jer neizbrisiva je činjenica da jedan bez drugoga ne bi bili ono što jesu – Runjić kao vezni igrač koji je Oliveru konstantno namještao prigode iz kojih je ovaj s lakoćom postizao nezaboravne zgoditke.

Oliver je „otišao“ sa škoja, no sve vrijednosti, vrline i mane otoka bile su trajne konstante u Oliverovu životu, dobro je bio upoznat s teškim životom, dok bi poslovična, ponekad i gruba korčulanska zafrkancija svako malo izbivala iz njegovih dogodovština. Znao je ubadati druge, ali i primati. Pamti se njegov „biser“ iz pulske arene kada je pitao publiku hoće li „Galeba“, ali je umjesto njega isporučio „goluba“.  

oliver

Kao i svi Dalmatinci volio je nogomet, bio je član Split Starsa, ekipe splitskih glazbenika koji su kroz nogomet propagirali glazbu.

Roditi se u pravi čas svakako je milost neba, ali umrijeti u pravi čas također je milost neba. Prvu tvrdnju beskrajno podupirem, ali bih volio, kao i mnoštvo drugih, da je Oliverova smrt mogla pričekati. Njegovom partencom na neko bolje mjesto (siguran sam u to) ostaje velika praznina nakon koje ništa više neće biti isto. Teško da itko može na mostu koji je bio neraskidiva lirska paučina, poveznica između glave i srca zauzeti njegovo mjesto čuvara tradicije i nadasve dobre glazbe.