Kompilacija

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

bob dylan

Bob Dylan danas slavi 77. rođendan, što je više nego solidna prigoda za jednu malu inventuru glazbenog stvaralaštva ovog velikog američkog kantautora, a odnedavno i nobelovca. Toni Matošin, autor knjige "Svako zrno pijeska", koja je kao zbirka recenzija svih Dylanovih albuma izašla 2015. u izdanju SoundGuardiana, poredao je studijske albume današnjega slavljenika, od, po njegovom mišljenju, najslabijeg prema najboljem. Nadamo se da će ovaj prikaz biti dobar poticaj na nova ili čak prva slušanja, pa i za neke vaše vlastite liste i prijedloge.

Uživajte u čitanju, a prije svega - u glazbi!

 

38_resize.jpg

DYLAN (1973.)
Najčešći, pa možda i rutinerski izbor najlošijeg Dylanovog albuma, "Dylan" zapravo uopće nije album. Gotovo da nije ni album Boba Dylana, jer njegov potpisnik gotovo uopće nije prisutan u njegovim brazdama. Neka vrsta kompilacije sastavljene od devet odbačenih snimki sa snimanja albuma "Self Portrait" i "New Morning" ipak zavrjeđuje pokoje slušanje, makar od strane diskofila i dilanofila.
The best of: "The Ballad of Ira Hayes".

37_resize.jpg

UNDER THE RED SKY (1990.)
Iako sadrži neke prilično dobre komade tradicionalnog, bluesom obojenog rocka, poput "Unbelievable" i "God Knows", pa i natruha njemu svojstvenog snažnog baladnog materijala poput "Born in Time", ono čime odiše "Under the Red Sky" siva je prosječnost i čak brzopletost u "izbacivanju" pjesama. Sirova produkcija je utoliko čak pogođena; Dylanov je doprinos ono čega najviše manjka. Tako je još jedan "comeback" s prethodnim "Oh Mercy" sagorio prije nego što se stigao rasplamsati; trebalo je posložiti štogod više od samog kreativnog instrumentarija da stvari krenu uistinu nabolje za neosporno najznačajnijeg umjetnika rock-kulture.
The best of: "Born in Time", "God Knows".

36_resize.jpg

EMPIRE BURLESQUE (1985.)
Osamdesete su posebno delikatno razdoblje Dylanova života i stvaralaštva. Po svršetku religiozne faze svoga stvaralačkog puta, kojom je, svjesno ili nesvjesno, dao sebi svojevrsnu ispisnicu iz elitnoga društva i pretplatu na jezičave kritike, Dylan je nastavio čeprkati po svojim temeljima, tražeći pravu riječ za nastavak, snagu da se nosi s epohom stvorenom na lomači koju je zapalio punk i novoj estetici definiranoj sintesajzerima i koloritom raspuštene seksualnosti. "Empire Burlesque" svjedoči te njegove raskorake koji su se odužili na gotovo cijele osamdesete.
The best of: "I'll Remember You", "Emotionally Yours".

35_resize.jpg

KNOCKED OUT LOADED (1986.)
Redovito odbacivan na samo dno Dylanova opusa, ovaj album iz 1986. nije još doživio ni pravi remastering (ipak, srećom, postoji CD-izdanje) iako i kao takav ima svoju malu vojsku obožavatelja. Višestrukim slušanjima i iščitavanjima, on se uistinu ne čini toliko beznadežnim, no u svojoj "tankoći" iritira prvenstveno nedostatkom opravdanja, priče "iza priče". Da, "Knocked Out Loaded" zbirka je od osam pjesama bez previše šarma i bez okvira koji bi je održali na mjestu i na okupu; disco i slične stilizacije koje su poput kiseline godinu ranije nagrizle u osnovi dobar album "Empire Burlesque" ovdje su otpale; instrumenti su i dalje mahom u rukama studijskih zanatlija i opet kao da se snimalo gdje i kada se stiglo, ali osjeti se blagi zaokret prema natrag, u pozitivnom smislu. 
The best of: "Brownsville Girl".

34_resize.jpg 

DOWN IN THE GROOVE (1988.)
I dalje bez prave misli vodilje i toliko mu svojstvene autorske samouvjerenosti – bar nevidljivih svima osim možda njemu samome – Bob Dylan je 1988. izdao još jedan album-sklepotinu. "Down in the Groove" nastao je dugim sakupljanjem materijala po gradilištu na kojem se već neko vrijeme radilo po prepolovljenoj satnici, sakupivši, kao prethodni, ispodprosječni "Knocked Out Loaded", hrpicu obrada te pokoju suradnju i zaostatak iz autorskih ladica. Kao takav, album je to koji ostaje prvenstveno "hrana" za obožavatelje i diskofile.
The best of: "Death is Not the End", "Shenandoah".

33_resize.jpg 

SELF PORTRAIT (1971.)
Dok neki vape za pažnjom i popularnošću upirući sve atome svoje kreativne snage da dobiju makar tapšanje ako ne i krunu, uvijek je bilo i onih koji bi poželjeli svoju popularnost s vremena na vrijeme malo "pročistiti" i svesti na realne, prizemnije okvire i razine. Teško mi se sjetiti albuma koji je u toj misiji tako hrabro zagazio kao što je to bio slučaj sa "Self Portrait" Boba Dylana – iako i preko četrdeset godina od svoga nastanka ne prestaje biti zagonetka i rasadnik teorija o svojim razlozima, namjerama i ćudi, taj njegov već drugi dvostruki album bolnom se logikom uklapa u svoj trenutak, što potkrepljuju i brojne izjave samoga Dylana, inače vještog manipulatora kad su intervjui u pitanju. To je zbrčkan, ali u svojoj logici uredan album; to je predug, ali i opušten album; to je uistinu auto-portret, namjerno neuljepšan i namjerno dosljedan u svojoj nesavršenosti. "Self Portrait" je zagonetka koliko nečije djelo može ili mora to biti, samo mrvu glasnija jer je "njegova" i jer je dovoljno neuhvatljiva u svojoj dosljednosti.
The best of: "Belle Isle", "Early Mornin' Rain", "Alberta #1".

32_resize.jpg 

CHRISTMAS IN THE HEART (2009.)
"Christmas in the Heart" nije vjerski album. On je još manje "antivjerski" album. Neće na njemu naći nastavak "kršćanske trilogije" oni koji su to željno iščekivali, kao što neće naći svoju duhovnu hranu oni koji drže da je "kršćanski Dylan" pokopan još negdje osamdesetih. Svojim božićnim albumom on je, naime, jednostavno nastavio sakupljati biserje iz glazbenih škrinja i pritom im davati svoj skromni doprinos i neku vrstu novoga života. U jednom kratkom repertoaru sažeo je tako duh ne samoga Božića kao rođendana Sina Božjeg, već Božića utkanog u glazbu i kulturu življenja zadnjih stoljeća. Istovremeno – njemu samome možda bitnije – odao je počast cijeloj škrinjici vlastitih utjecaja i uspomena, otrgnuvši ih bar na trenutak od zaborava ili populističkog relativizma i (pseudo)intelektualnog diskreditiranja.
The best of: "Have Yourself a Merry Little Christmas", "O' Little Town of Bethlehem".

31_resize.jpg 

GOOD AS I BEEN TO YOU (1992.)
Po prvi put nakon albuma "Another Side of Bob Dylan", dakle, poslije gotovo trideset godina, najveći među američkim glazbenim sinovima cijeloga stoljeća u studio je ušao sam, s tek akustičnom gitarom i usnom harmonikom, i odradio ono što je imao pripremljeno u rukavu. Naklonivši se drugima više nego ikad dotad, naoružan umjetničkim autoritetom i neprocjenjivim iskustvom na pustopoljini Amerike ispisane notama. "Glazba koja je za mene iskrena" – tako je Dylan nazvao ono čemu je htio odati priznanje s "Good as I Been to You" i neovisno iz koje i čije baštine je "vadio" te dragulje, zbirka je prodisala onim plućima kakva su zapravo upuhala sav taj zrak u zadnju dekadu jednog vrtoglavog stoljeća. 
The best of: "Frankie & Albert", "Step It Up and Go".

30_resize.jpg 

TRIPLICATE (2017)
"Triplicate" su tri CD-a ili tri ploče s po deset pjesama raspoređenih na po otprilike 32 minute. Tri poglavlja iste priče započete davno u vremenu, prepisane novim rukopisom u kajdanku čovjeka koji im je poželio oduzeti svaku mogućnost zaborava, možda im usput udahnuti i dašak sadašnjosti. Dodati im zrno svevremenosti. Možda ponizno i mrvicu sebe. To mu je bila misija za ovaj put, za ovu rundu. Ništa drugo nije imao, možda uopće za reći, možda tek u ovom trenutku za ponuditi s punim povjerenjem u izrečeno. I prije je na tako izvanvremenski način znao o svom vremenu reći više nego nečiji "angažmani". Jezikom čežnje, jezikom slutnje. Bar meni, ne-Amerikancu koji je umislio da je možda može omirisati i shvatiti joj izvore i ušća. Zato je i ocjena samog albuma tek zamišljena brojka, potpuno nebitna za one kojima se ovoliko u prašnjave škrinje zavučenog Dylana više ne sluša, kao i za one koji će Dylana slušati i da počne pisati na indijanskim jezicima. On je američko nacionalno blago i on to zna jer je i domoljub, koliko god u nas ta riječ izazivala u "pametnijih" podsmijeh, a u drugih čudn(ij)u vrstu poticaja. On to zna jer ima trag kojim to može opravdati i kojeg nitko ne može osporiti.
The best of: "September of my Years", "Stormy Weather".

29_resize.jpg 

WORLD GONE WRONG (1993.)
"World Gone Wrong", kao i prethodnik, "Good as I Been to You", Dylanov je dug samome sebi, ali i uistinu vjernoj publici, napokon opušteno sjedanje na vlastitom drvenom trijemu uz staru gitaru u krilu, udah punim plućima uvijek gladnim života i introspekciju osjetila uvijek žednih Duha. Službeni posjet prostranstvima što su mu svojim pejzažima, bojama, mirisima i zvucima svih tih burnih i nekoliko manje burnih godina hranile umjetničku dušu. Ako je "Good as I Been to You" bila zbirka pjesama, "World Gone Wrong" je vijenac pjesama. Prva kao da je nastala u neobaveznom solo-tamburanju dok je druga više plod pažljivog biranja, pipanja svake note na koju je naišao prelazeći prstima preko prašnjavih, hrapavih papira punih glazbe. Još dalje ka ruralnome. Još zamišljenije u kanjone i delte, prerije i livade, šume i planinske visove, jezera i rijeke, u Minnesotu i Mississippi, New York i mitsku Ameriku. 
The best of: "Broke Down Engine", "World Gone Wrong".

28_resize.jpeg 

SHADOWS IN THE NIGHT (2015.)
"Shadows in the Night" set je pjesama starih otprilike koliko i sam Dylan, a koje je izvodio legendarni Sinatra. Očekivano, daleko je to od nekakva "best of" izbora iz Sinatrina opusa: ovih deset pjesama unisono dišu istim kasnonoćnim, odnosno, ranojutarnjim ritmom, a način kako su odsvirane i otpjevane – u svakom smislu staromodno, ali i opušteno – daju im na jednom mjestu punopravnu titulu albuma. Albuma Boba Dylana, budući da savršeno nastavlja niz albuma koji jesu pogled naprijed, ali s golemom naprtnjačom na leđima, čiji se svaki sastojak itekako osjeti na koži, usprkos svim oblozima i jastučićima.
The best of: "I'm a Fool to Want You", "Autumn Leaves".

27_resize.jpg 

BOB DYLAN (1962.)
Zbirka koju je Dylan sastavio svojim prvijencem bila je, gledana zasebno ili u retrospektivi, usprkos vrlo malo autorskog priloga, prilično osoban i čak, dopustite li, vrlo autorski vrisak u tamu ne-predvidljivosti. Neovisno koliko sam ja ili koliko ćete vi biti pod utjecajem njegovih najboljih, velikih albuma, "Bob Dylan" je sjajan album-proglas, kolekcija pjesama nevjerojatne izvođačke energije što buja pod površinom, trenutak isko-rišten na najiskreniji, pa možda i na najponizniji način. Prvijenac je to koji je čak u manjoj mjeri nego debiji Beatlesa, Stonesa ili Beach Boysa uspio s komercijalne strane naznačiti ono što je slijedilo, ali kao i ti albumi, i ovaj je svoga potpisnika opisao početničkim rukopisom, još pomalo drhtavim i opreznim, ali osobenim i nesposobnim za maske.
The best of: "Song to Woody", "See That My Grave Is Kept Clean", "Fixin' to Die".

26_resize.jpeg 

PLANET WAVES (1974.)
Dylan je iskoračio iz svijeta kojeg je gradio od nesreće na motociklu i našao ovacije i oluju, umjetničku zadovoljštinu i pljusku samom sebi pred zrcalom u dnevnom boravku. "Planet Waves" je to vrlo dobro uhvatio, (p)ostavši ploča koja želi razvaliti i oživjeti neke luđe prošlosti i varijante budućnosti, ali i ploča koja odiše kajanjem i nedoumicama, dilemama koji su je učinili podjednako uspješnom i neuspješnom u oba konteksta.
The best of: "Dirge", "Wedding Song", "Forever Young".

25_resize.jpg 

SHOT OF LOVE (1981.)
Treći je ovo u nizu "vjerskih" albuma, treći u nizu albuma direktno nadahnutih novozavjetnim evanđeljima i kao takvih posve oprečnih tekovinama popularne kulture, one iste kojoj je nekad davno bio glasnogovornik pa, predviđajući na svoj način baš ovo, izgubljeni sin. Treći odvažni korak na nezahvalno teškom putu, ali zapravo baš onakvom kakvog mu ista evanđelja i prateće im poslanice predviđaju. Kao takav, "Shot of Love" ostaje prvenstveno zaokruženje jedne šire priče, album koji sam po sebi teško da može izdržati testove, a koji istodobno vrišti za svojim mjestom pod suncem, popljuvan jer je još jedan "onakav" i hvaljen jer se, kao, odmiče od tih istih "onakvih"; jedan intimni pravorijek o otajstvima Ljubavi te istodobno propusnica "natrag u budućnost". Uz sve to, zaključni komad Dylanova spomenika krutosti i samougađajućoj prirodi kulture koja se toliko trudi i proklamira biti liberalnom i tolerantnom.
The best of: "Every Grain of Sand", "Property of Jesus", "Shot of Love".

24_resize.jpg

PAT GARRETT & BILLY THE KID (1973.)
Tema što se provlači kroz gotovo polovicu naslova navedenih na poleđini albuma – kroz sve pjevane "Billyje" te naslovnu temu – remek-djelo je Dylanove kasne pastoralne faze; opjevavši "sudbu kletu" čuvenoga odmetnika, on se podjednako uspješno igrao brbljiva pjesnika po davno oprobanom receptu i ozbiljnog, sablasnog kroničara "iz puka", toliko dobro da ni u jednom od "stavaka" nije dosadan. Svojedobno su ovaj Dylanov filmsko-glazbeni izlet kritičari (naravno?) pokopali. Vrijeme je pak pokazalo svoje, pa ga nerijetki čak imenuju ključnim mu albumom iz prve polovice sedamdesetih. 
The best of: "Main Title Theme (Billy)", "Knockin' on Heaven's Door", "Bunkhouse Theme".

23_resize.jpg 

NEW MORNING (1970.)
Tek će kasnije mnogi analitičari i piskarala priznati da im je Dylan s ovoga albuma bio još manje shvatljiv i još manje pristupačan ili poželjan nego lik koji je pjevušio country i sabotirao vlastitu legendu na "Nashville Skyline" i "Self Portrait" – na "New Morning" obraća nam se sređen, obiteljski čovjek iz provincije, zaljubljen u pastoralu i svoj miran život daleko od halabuke pozornica i govornica. Ovdje nam se obraća lik koji je konačno odbacio sve banalnosti popularne kulture svoga vremena i zagazio u svevremenost, ali zaronjen u tradiciju mnogo, mnogo više nego što bi to ijedan njegov poklonik ili glasniji suvremenik sugerirao. Ono što se slavilo jeste tu – Dylan je opet s više odlučnosti aktivirao autorske silnice i poigrao se notama čak do posezanja za jazzom kao jezikom – ali ukupna slika koju je ostavio možda je čak udaljenija od onog frenetičnog poete s nezaustavljivom gitarom na "Highway 61 Revisited" nego što je taj lik bio daleko od mulca čaplinovskih manira s akustičnom gitarom i usnom harmonikom koji je na "The Freewheelin' Bob Dylan" i "Times They Are a-Changin'" ispisao najsofisticiranije angažirane stranice američke folk-pjesmarice.
The best of: "If Not for You", "The Man in Me", "New Morning".

22_resize.jpg 

FALLEN ANGELS (2016.)
Možda će se na prvu učiniti kako je sad ipak malčice pretjerao, ali još jedan album sastavljen od obrada pjesama iz bogate baštine američke glazbe prve polovice i sredine prošloga stoljeća itekako lako nalazi svoje mjesto, logiku i ulogu u opusu koji je već odavno – iako nedovršen – postao američkim kulturnim blagom. Bob Dylan je "Shadows in the Night" s pjesmama koje je davno proslavio legendarni Frank Sinatra snimio još jednu sličnu, koncepcijski zapravo (ili gotovo) istu zbirku pjesama, ali da bi, umjesto pretpostavljenog stvaralačkog umora, pokazao ne samo svoje znanje, već i utvrdio mjesto u analima suvremene glazbe. "Fallen Angels" uistinu je vrlo dobar album, ne snažan, jer to nikako nije epitet na koji je pucao, ali svakako prezentacija izuzetnog glazbenog umijeća. Ovo je najveći među autorima rocka na još jednom vrhuncu svoje izvođačke i "arheološke" zrelosti, s novim snažnim kontraargumentima kritičarima njegova vokala (koje je, ruku na srce, i sam svjesno hranio), kao i s novom diplomom iz podcijenjene vještine baštinjenja vlastite kulture i zanata koji je iz nje nastao.
The best of: "Melancholy Mood", "Maybe You'll Be There", "Young at Heart".

21_resize.jpg 

TOGETHER THROUGH LIFE (2009.)
Hraneći se baštinom Muddyja Watersa, Chucka Berryja, Little Richarda, Willieja Dixona i nebrojenih drugih veterana, na sceni koju kao da je postavio Sam Peckinpah za neostvarivi bizaran nastavak klasika "Pat Garrett & Billy the Kid", "Together Through Life" opuštena je vožnja zastarjelim automobilom koji pak ulijeva povjerenje daleko više od suvremenih high-tech bolida, a o toj istoj cesti kojom juri, kao i o sve manje zrnastom, a sve više digitaliziranom krajobrazu oko nje, govori jednako uvjerljivo i sugestivno, ako ne i snažnije. Pritom je nešto tanji materijal nego onaj utkan u prethodnike tek podsjetnik da nije Dylan svemoguć, ali ni toliko koncentriran na visine. Njegov pogled kao da je s gornje strane ograničen obodom šešira, uprt u horizont što se pruža u beskraj. A visine... njih je ionako odavno prepustio Bogu, ako je još uvijek posve pomiren s Njim. Ili Mu možda ipak sve teže prašta na svijetu koji Mu sve nonšalantnije i s više samouvjeravanja okreće leđa...?
The best of: "Beyond Here Lies Nothing", "This Dream of You", "If You Ever Go to Houston".

20_resize.jpg 

STREET-LEGAL (1978.)
Okupivši brojni bend s pratećim ženskim vokalima, klavijaturama i puhačima, Dylan kao da je nastojao ovim pjesmama dati širi okvir, tretman nalik onom što je Elvis radio sedamdesetih. Rock 'n' roll legenda je godinu ranije u posebno tragičnim okolnostima napustila ovaj svijet, tako da te poveznice zacijelo nisu prenategnute. A i sam Dylan se činio nesigurnim, opet na nekoj vrsti raskrižja, opet s ušima okrenutim prema svim smjerovima. "Street-Legal" iznjedrio je pjesme koje su dobile mnogo više na pompoznosti nego što to objektivno traže, no ipak je uvjerljiv, usprkos svim tehničkim manjkavostima donekle ublaženim na recentnim remasteriranim izdanjima, zato jer je ugrabio – gotovo dokumentaristički – trenutak svoga nastajanja. Zato što je prikazao Dylana onakvog kakav je bio, a dozirano točno onoliko i onako kako je on sam to htio.
The best of: "Changing of the Guards", "Baby, Stop Crying", "Is Your Love in Vain?".

19_resize.jpg 

SAVED (1980.)
Dok je nakon "Slow Train Coming" možda i bilo opravdanja sumnjama u Dylanovu iskrenost kad je vjerska tematika i njezin buran odnos s rock-kulturom u pitanju, drugi mu "vjerski" album, "Saved", gotovo eksplicitno govori o iskrenosti njegova okretanja Kristu. Dok je prvi - tipično za obraćenika - nastojao u svojoj zapremini sabiti što više "velikih saznanja", što više prorokovati pa tako manje spremnima na packe zvučati i napadački, čak mrziteljski (po novogovoru, hejterski), novi album, baš kao nova stepenica donosi izražajniju sabranost i mirniji duh. Dylan se tu uistinu osjeća pomireno i oslobođeno – pomireno s Bogom do razine pitanja što on sada može učiniti za Njega ("What Can I Do for You?") i u poniznosti oslobođeno okova lažnih sloboda ("Saving Grace") – i ima predirljivu potrebu da to dijeli. Krist za njega očito više nije figura za poigravanje novim legendama i subjektivnim "istinama", već sveprisutni i trajno svijetleći Put, Istina i Život. Da, živi Bog, doslovno i bespogovorno. Nije i neće svaki obožavatelj "Highway 61 Revisited" to moći prihvatiti niti to mora biti tako, ali Kalvarija koju je Bob Dylan zbog ovoga i srodna mu dva albuma prošao ukazao je na dvostruke kriterije popularne kulture i bitne razlike "progresivna" i, kako uvodna pjesma kaže, "zadovoljna" uma.
The best of: "In the Garden", "Pressing On", "Covenant Woman".

18_resize.jpg 

THE TIMES THEY ARE A-CHANGIN' (1964.)
Dylanov treći album bio je logični dio slijeda, kockica koja se upravo uklapala u tek nastajući mozaik – pa opet, bilo bi prepovršno i tek do pola točno kad bismo rekli da je u maniri pamfleta nazvan "The Times They Are a-Changin'" puki nastavak ili ispunjenje očekivanja. Iako prigrljen od strane publike i kritike sve šire od zajednice folk-purista i wanna-be-ljevičara, taj je album odabirom društveno-političke tematike zadovoljio, ali je svojim mrakom i zaobilaženjem pronalaska opipljivih rješenja i nade do danas ostao jednim od najtmurnijih i najpesimističnijih Dylanovih albuma. I naslovom i dobrim dijelom svoje sadržine, ova je ploča djelo "onoga u koga se gleda", riječ čovjeka biranog da prenese riječi drugih bez da ga se išta pitalo. Pažljivijim pretresanjem te prve mu kolekcije s isključivo autorskim materijalom dolazimo ipak do više boja nego što to sugerira naslovnica ili tematska kičma, kao i do putokaza prema novim teritorijima koje je trebalo posjetiti i prisvojiti. Naravno, to prisvajanje se odnosi tek na korištenje terena na kojem će nezaustavljivi stvaralački duh saditi i graditi vlastite plodove i spomenike kreativnosti. "The Times They Are a-Changin'" je imao tešku ulogu albuma koji je došao nakon jednog velikog i općeprihvaćenog i prije novog, po samog autora nužnog zaokreta – u načelu prihvaćen jer ga se takvog očekivalo, a ipak ne toliko podilazećeg da ga i poklonici tematike i stila nazovu trijumfom. 
The best of: "With God on Our Side", "The Times They Are a-Changin'", "One Too Many Mornings".

17_resize.jpg 

INFIDELS (1983.)
Nakon tri eksplicitno vjerska albuma kojima je opjevao svoje obraćenje na kršćanstvo, Bob Dylan se s navršenih četrdeset godina života odlučio vratiti sekularnom, što je i kritici i publici, nabrušenima na miljenikova novootkrivena vjerska uvjerenja, došlo kao, narodski rečeno, budali šamar. Svojim nazivom "Infidels" možda i nije upućivao na toliko izražen odmak od religijskih tema, ali čovjek u čijem su se rukopisu religija i duhovnost od, praktički, samih početaka gnijezdile kao motivska i moralna osnova, ne može pobjeći od sebe, čak ni onda kad svjesno čini uzmak. Uostalom, njegovim tzv. kršćanskim albumima kritika, ali i (pogotovo?) publika nisu zapravo zamjerali formu (koliko se god trudili nalaziti i isticati tehničke i pjesničke mane) već sadržaj koji je isticao i uzdizao sve ono što nisu htjeli priznati i prepoznati, koji je propagirao sve ono što je popularna kultura nastojala odbaciti. "Infidels" je tu donio zaokret tematskom širinom i angažmanom mjerljivim i s maestrovim najnabrijanijim razdobljem, pritom crpeći i dalje krv iz konkretiziranih vjerskih crpilišta, bez imenovanja ijedne konkretne vjeroispovijesti. 
The best of: "Jokerman", "Sweetheart Like You", "Don't Fall Apart on me Tonight".

16_resize.jpg

NASHVILLE SKYLINE (1969.)
"Nashville Skyline" nije samo, kao posve u country uronjen album došao kao šaka u oči onima koji su se još nadali barjaktarskim i revolucionarnim vriskovima svoga dotadašnjeg miljenika i glasnogovornika, već je donio manje od pola sata glazbe, u koje su uključeni jedan tipično country instrumental te prerada ranije objavljene pjesme. Po mnogim navodima, Dylan se uistinu suočavao s izostankom prave stvaralačke orijentacije, ali bilo je i bilo bi posve nepošteno ne uzeti u obzir njegove želje i raskrižja, razjašnjenja i stavove kao čovjeka i umjetnika vjernog glasu koji ga je vodio sve vrijeme, od sanjarenja na javi u rodnome Duluthu preko zaglušujućeg New Yorka do kontemplativne pastorale Woodstocka (ne mislim na festival!). Bio je to u tom trenutku čovjek sit očekivanja i etiketiranja, sit nečijih i svačijih revolucija i glasnih snova o progresu progresa radi, neprilagođen i nespreman uopće prilagoditi se građenjima sutrašnjice bez moralnih filtara, a uz sve to već i gotovo uplašen vlastitim likom u očima javnoga mnijenja. U tom i u kontekstu ulaska u obiteljske vode, Dylan se okrenuo nekim svojim ishodištima s još više sentimenta i još manje brige kamo će ga to odvesti. Ostaje ne baš nebitno pitanje koliko bi sve lijepe riječi držale vodu da je u pitanju netko drugi – jer, lako je biti general nakon bitke – ali, uvijek je vrlo važno ne samo što netko govori, odnosno, pjeva, već i tko je protagonist priče: "Nashville Skyline" je album Boba Dylana, jedan od najjednostavnijih i najmanje ambicioznih, ali i najindikativnijih u dugoj mu karijeri, iskren album što progovara jezikom protiv svoga vremena a opet definirajućim baš za svoje vrijeme (mislim da neću mnogo pogriješiti ako kažem da je uvelike olakšao Neilu Youngu put do glasovitog mu albuma "Harvest").
The best of: "I Threw It All Away", "Lay Lady Lay", "Girl from the North Country".

15_resize.jpg 

TEMPEST
"Tempest" je nakalemljen na relativno dugo razdoblje kvalitetom plodnog rada i dio je niza sjajnih albuma čiju konzistentnost možemo pratiti unatrag sve do "Time Out of Mind". "Tempest" je u tom nizu i kontekstu briljantno pismo, mušičavo remek-djelo čovjeka koji je od početka znao nositi svoje breme i kad se činilo da posustaje, koji je sve vrijeme itekako svjestan svojih darova, ali osjećajući i da ih nekomu duguje kao zahvalnost.
The best of: "Soon After Midnight", "Duquesne Whistle", "Roll On, John", "Long and Wasted Years".

14_resize.jpg 

SLOW TRAIN COMING (1979.)
Kad se trinaest godina nakon epohalnog "Blonde on Blonde" u prvoj pjesmi novoga albuma "Slow Train Coming" svijetu oglasio stihovima "Može to biti vrag, može to biti Gospod, ali nekome moraš služiti", većinu je zbunio do razine izazivanja – bunta. Bob Dylan je otkrio Krista – vijest podjednako iznenađujuća i "sablažnjiva" koliko i savršeno logična i samorealizirajuća! "Istina je strijela i prolaz kroz koji prolazi je uzak", pjeva Riječi posve predan Dylan i udara ključne taktove u svojoj napokon izravnoj simfoniji (o) Bogu, onom istom Kristu kojeg je tražio u ranim albumima, koristio se Njegovim tragom na "John Wesley Harding", tražio personifikacije na "Pat Garrett & Billy the Kid" i na "Blood on the Tracks" i ćutio Mu ruku na "New Morning" i "Street-Legal". Samo, nakon svih tih postaja, taj se lik sada iskristalizirao u punom svjetlu; Krist nije ni revolucionar ni prvi komunist, kako počesto to prokuhavaju prištava umovanja, kao što nije ni promicatelj slobodne ljubavi lišene odgovornosti i svoga uzvišena podrijetla, kako palčevima vrte prvaci sektaštva i samougađajućih "duhovnosti". Dylan je na dugom, zavojitom putu napokon došao do spoznaje kako je "priča" o Kristu prije svega priča o poniznosti i žrtvi, o Istini i Ljubavi pisanim velikim početnim slovom i na tom tragu treba "čeprkati" po "Slow Train Coming".
The best of: "Gotta Serve Somebody", "Precious Angel", "Slow Train", "When He Returns".

13_resize.jpg 

MODERN TIMES (2006.)
Za Boba Dylana tradicija je prvenstveno korijenje, nepresušno vrelo i nikad dovoljno otkrivena riznica, a nikako neprijatelj s kojim treba što britkije raskrstiti u ime nekakve slobodnije budućnosti. Zato je naziv drugog mu po redu ovomilenijskog albuma – "moderna vremena" – uz očiti (još jedan) naklon Charlieju Chaplinu i njegovom istoimenom kultnom filmu, bio potez na raskoraku od neke vrste ironije do neke vrste koncepta. Neka vrsta garda. Naime, "Modern Times" uistinu progovara o novom vremenu, ovom nakon svih nevera i bonaca nemirnog 20. stoljeća, progovara upravo "dilanovski", britko, a kroz slike koje tek u nizu poprimaju tipično njegov obris kronike. Progovara baš jezikom minulih vremena, nadovezujući se tako na najfiniji i najdosljedniji mogući način na dični "Love and Theft", meandrirajući kroz jezik bluesa, rockabillyja, patinastog popa i sepia-balada, uz put, kao u dobra stara vremena, posuđujući stihove, teme, taktove i crtice iz prašnjavih američkih kajdanki Muddyja Watersa, Chucka Berryja, Lightnin' Hopkinsa, Memphis Minnie, pa i manje "rokerskih" June Christy i Binga Crosbyja.
The best of: "Ain't Talkin", "Thunder on the Mountain", "Workingman's Blues #2", "Spirit on the Water".

12_resize.jpg 

DESIRE (1976.)
"Desire" je album opipljivih priča, prošaran violinama, mandolinama i harmonikama, back-vokalima i egzotikom. I sve se uklopilo, baš kako treba – i rukopis koautora Jacquesa Levyja na Dylanovim papirima i anđeoski glas Parsonsovog slavuja Emmylou Harris i sva raskoš instrumentarija koji se načas čini da izmiče kontroli. Album koji sa svim svojim krpama i zakrpama, apetitima ibulimijama, skitnjama i feštama, širokim i užim objektivima, notnim papirima zalivenim kavom i viskijem, kao i onima zgužvanim u krpenoj torbici, i s naglašenim kolektivističkim pristupom pjesmama predstavlja onog istog Dylana koji pjeva u mijenama identiteta, onog istog trubadura i bitnika, kauboja i pjesnika, proroka i introverta, farmera i cestovnog ratnika, barjaktara i stidljivka, arheologa i demontera. "Desire" je zbirka raskošnih, a izvođački spontanih pjesama, pjesama iz riznice neimenovanog skitnice, a opet s jasnim potpisom i pečatom malog, obiteljskog pjesničkog gospodarstva. Ona je uglazbljenje jedne karavane, ne nužno fizički opipljive, otpuštanje kočnica prethodno provjerenih i podmazanih, ali bez odredišta u čistom fokusu.
The best of: "Sara", "One More Cup of Coffee", "Romance in Durango", "Isis".

11_resize.jpg 

TIME OUT OF MIND (1997.)
Cijela karijera Boba Dylana svojevrsno je putovanje, glazbeni "film ceste" kao tipični američki proizvod, ali i drevni kreativni mehanizam; "Time Out of Mind" dođe kao kruna, kao putovanje unutar ili nakon samoga putovanja, ispisivanje vlastitog epitafa, srećom, mnogo prije vremena. Album je to koji u svojim kostima ima konflikt, intimno proturječje. Od te premazane jednostavnosti do opore, sablasne lirike koja ipak ne isključuje nadu; od sveprisutne patine do prgave suvremenosti; od britke monotonije do nadahnutih stilskih zaokreta; od prsnuća emocija do te intimnosti koja će vaš boravak u tim ambijentima činiti tako ugodno neugodnim. "Time Out of Mind" će vas uvlačiti polagano, testirat će vam strpljenje i šopati vas stihovima na kapaljku, svojom logikom i ritmom. Ono što ga ispod varljive muskulature pokreće, osobnost je koja je konačno svoje bremenito iskustvo upregla u jezik svoje zrelosti. Da, snaga pjesama tridesetog Dylanovog albuma leži ponajprije u autoritetu svoga autora, ali ne u smislu kreativne tiranije, već u autentičnosti krhke, a trajno kriptične lirike čovjeka koji je s Milosti uvijek imao posebno fin i istančan odnos. 
The best of: "Cold Irons Bound", "Not Dark Yet", "Standing in the Doorway", "Make You Feel My Love".

10_resize.jpg

OH MERCY (1989.)
Album kojim je Dylan ponovno pronašao sebe. Nakon pokušaja na silu pa prihvaćanja vlastite prirode i prirode Svijeta, opet je čuo samoga sebe. Uz put, zazivajući milost, našao ju je. Našao je mjesto i vrijeme, našao je pravu pomoć i nove, nužne posrtaje. Toliko je toga isplivalo na blatnjavu ulicu da mjesto na albumu nisu našle tako snažne pjesme kao "Series of Dreams" i "Dignity". Pa ipak, krajobraz "Oh Mercy" čine prizori u izmaglici, spore siluete i misli što na mala vrata dolaze do svojih odredišta. To nije velik album, a ima snagu nečijih opusa. Ne ide vam niz dlaku; mjestimice će i šibati kako to samo Istina zna, kao u "Disease of Conceit", čije prokazivanje oholosti kao, uslijed pomanjkanja poniznosti, korozivne bolesti čovjeka i društva ne može biti aktualnije nego što je i danas, preko dvadeset godina od snimanja albuma. Neće vas ni razvaliti velikim melodijama iz jednostavnog razloga što gotovo da ih i nema. Neće ni samoga Dylana "usrećiti" na duže staze, jer je nakon njega opet uslijedilo lutanje, čak novo grebanje po dnu. Lanois je htio pošto-poto velike pjesme kakve je Dylan izbacivao, primjerice, šezdesetih, ali ovaj ih nije imao; negdje na kraju druženja, to su svi prihvatili, jer tako je trebalo biti.
The best of: "Disease of Conceit", "Most of the Time", "Ring Them Bells", "Political World".

9_resize.jpg 

THE FREEWHEELIN' BOB DYLAN (1963.)
"The Freewheelin' Bob Dylan" svojevremeno je progovorio zvukom i slikom, glasnoćom i svježinom, ali i duhom koji ga je gonio do ostvarenja. Svojevrstan "biti ili ne biti" za mladog kantautora kao i za producenta Johna Hammonda, koji je mladu nadu doveo do te točke, drugi se Dylanov album, usprkos svim sjenama što su se nadvile nad njim, doima kao savršeno logičan, ležeran iskorak, kao djelo koje se podrazumijeva i koje suvereno stoji na hrpi svojih lovorika i kasnijih antologija što su ga prigrlile, lansiravši svoga tvorca direktno i bez povratne karte – u legendu. "Mnogi ljudi trebaju prvo pronaći vjetar", kazao je Dylan jednom zgodom komentirajući razglabanja o "Blowin' in the Wind". Stvaralački zanos kojeg je u njemu raspuhao pronađeni vjetar upravo je ovdje, u toj neslomljivoj pjesmi i u notama i riječima cijelog "The Freewheelin' Bob Dylan", raspršio svoje sjemenje za prve konkretne plodove i voćke koje će još dugo cvasti. Ne kaže nitko – a najmanje sam Dylan – da posjeduje odgovore; od tih etiketa što su se počele lijepiti baš nakon te ovjekovječene šetnje s gospođicom Rotolo na naslovnici ovog albuma, Dylan će bježati sljedećih pola stoljeća, na samo sebi svojstven i ne uvijek razumljiv način. Lakih odgovora nema, baš kao ni brzih duhovnih recepata i protagonist ove priče kroz cijeli svoj opus – a počevši otprilike ovdje – to na najljepši način iskazuje, pričajući svoje priče, onoliko u stvarnosti i onoliko u posebnoj vrsti mašte koliko je i kad trebalo tu misao podcrtati.
The best of: "Blowin' in the Wind", "Masters of War", "A Hard Rain's a-Gonna Fall", "Don't Think Twice, It's All Right".

8_resize.jpg 

THE BASEMENT TAPES (1975.)
"Pobuna protiv pobune", rekao bi prvi među jednakim "bendovcima", Robbie Robertson, i možda najrječitije opisao ono što je njegova ekipa pronašla s velikim, i od samoga sebe većim Bobom Dylanom u bezvremenskoj, ruralnoj idili Woodstocka toga "ljeta ljubavi" kad se oko njih sve dimilo od revolucija, nemira, nefiltriranih filozofija i glazbene artikulacije tih vatri u obliku psihodeličnoga rocka (i popa). Od dokonih imenovan mesija skršio se s motociklom i u bolovanju našao spasenje izmučene artističke duše, a na tom unutrašnjem putovanju stazu su s njegovom ukrstili oni isti koji su ga pratili na čuvenoj turbulentnoj turneji kojom su barikade pretvarali u prah, pitanja u uskličnike, a present tense u vremensku kapsulu za neizvjesnost vječnosti. Zatvoreni u danas čuvenoj kući Big Pink usred američke sjevernjačke pastorale, u Woodstocku sasvim drukčijem od onog glasnog i epohalnog, miljama daleko od vreve revolucionarnih godina i kultura što su počele jesti same sebe, Dylan, Robertson, Rick Danko, Garth Hudson i Richard Manuel (Levon Helm je u to vrijeme bio na dopustu nakon što nije više mogao izdržati napade folk-purista tijekom zajedničke im turneje godinu-dvije ranije) otisnuli su se u potragu za – bezvremenim. U potragu za prizorima i jekom američkog građanskog rata (kao alatom), u istraživanje Amerike iza (poetski) i prije (vremenski) Amerike, ali bez razrađenih planova i obrazaca, u podrumu kuće u drvu.
The best of: "Nothing Was Delivered", "Tears of Rage", "Crash on the Levee (Down in the Flood)", "You Ain't Goin' Nowhere".

7_resize.jpg 

ANOTHER SIDE OF BOB DYLAN (1964.)
Govorimo o šezdeset i četvrtoj, govorimo o "vremenima što se mijenjaju", o protestnim pjesmama koje su u folk-ključu i po određenim političkim pravilima uzletjele, romantičarski zaneseno, iz undergrounda na asfalt. A onaj najzaslužniji za to, onaj kojem je to pošlo za rukom u zapravo tek nepune dvije ploče, u samoobrazovnom proboju kroz stvaralačku samosvijest – on se, bez mnogo osvrtanja, zaputio novim ulicama. Postalo je tijesno, a svi su gledali u njega; postalo je prijeteće iako su i te prijetnje laskale; postalo je mrvicu preozbiljno iako je ozbiljnost uvijek bila u igri; postalo je usko tamo gdje se propovijedala širina. Bob Dylan se negdje na ovoj točki "odvojio od jata". "Another Side of Bob Dylan" punokrvno je remek-djelo i, kao okretanje lista ili obraza, komu kako drago, startna točka nakon one faktički startne, uzlet nakon pogođene brzine na pisti. Odaziv, da. Ali ne nečijim pozivima ili očekivanjima.
The best of: "My Back Pages", "It Ain't Me Babe", "To Ramona", "Ballad in Plain D".

6_resize.jpg 

LOVE AND THEFT (2001.)
Objavljen onog bučnog 11. rujna 2001., Dylanov je tridesetprvi studijski album trajno plodno tlo za razne asocijacije, konotacije i simbolizme. Dan koji je promijenio Ameriku, ali i svijet, koji je uklonio američki privid sigurnosti i izoliranosti, istodobno novim poglavljima ispisujući mit o toj istoj Americi, nužno je bacio posebno svjetlo na "Love and Theft" koji mu je to svojim sadržajem na neki način uzvratio, ali bio bi odveć samodopadan populizam svoditi priču na to; u pitanju je naprosto odličan album, toliko odličan da u svom baštinjenju američke glazbene tradicije on uistinu jest nacionalno blago (baš kao i Dylan sam), ali i koji svojim autorskim pečatom, slobodom forme i radošću muziciranja predstavlja sjajan primjer pobjede velikog autora nad samim sobom i svijetom koji mu je već okrenuo leđa. "Love and Theft" je zaista retrospektiva američke glazbene baštine, grabeći i preko stoljeće unatrag. Nije to nešto osobito novo za čovjeka koji nikad nije skrivao ljubav prema tradiciji iz koje je kao umjetnik stasao, ali čini se kako još od legendarnog "The Basement Tapes" nije bio ovoliko opušten u realizaciji te svoje potrage za duhom pjesmarica u kojima je nalazio odgovore na temeljna pitanja koja je putem samome sebi postavljao. 
The best of: "Mississippi", "Lonesome Day Blues", "High Water", "Summer Days".

5_resize.jpg 

BRINGING IT ALL BACK HOME (1965.)
Koncipiran tako da se prva strana sastoji od električnih, s punim bendom izvedenih pjesama, a druga od akustičnog materijala više u stilu prošloga albuma, "Bringing it All Back Home" sjajno je osmišljen projekt kao i virtuozno pismo namjere. Dylanov neuigran bend štekće, bruji, zavija i buči poput vlaka koji je izletio iz tračnica i kao da ga je baš tu "dirigent" i vidio u svojim najskrovitijim željama i planovima. Jer, prvih sedam pjesama na albumu predstavlja jedno od najiskrenijih i najuvjerljivijih razbijanja vlastitih definicija ikad viđenih i odslušanih u povijesti popularne glazbe. No ipak, što se samog odmaka od folka tiče, Dylan je najuvjerljiviji kad to izražava manje u lice, odnosno, više samom lirikom. "Mr. Tambourine Man" je najblistaviji primjer na "Bringing It All Back Home" – svojim kriptičnim stihovima i nenametljivom glazbom koja poput škara dijeli album na dva različita dijela, ova punokrvna zimzelena rock-ljepotica njegova je himna stvaralačkoj slobodi koja ne bježi od odgovornosti. Da, nakon ovog albuma ništa više nije bilo isto. A koliko je sam Dylan vidio daleko nakon njega sada je i nebitno. Ono što ga je gonilo bilo je dovoljno – suludo zbijen kreativni niz se nastavio, a sva odredišta postavljena su ionako davno prije nego što je njihov putnik i riječi zaustio.
The best of: "Mr. Tambourine Man", "Subterranean Homesick Blues", "Outlaw Blues", "It's All Over Now, Baby Blue".

4_resize.jpg 

JOHN WESLEY HARDING (1967.)
"John Wesley Harding" uprizorenje je pustoši, glazbena pustopoljina bez boja, kolekcija komadića nekakvih svitaka koji možda datiraju iz 19. stoljeća, a možda i ne. Možda je to i duga ekspozicija jednog karakterističnog trenutka jednog još karakterističnijeg uma, a možda i ne. Možda je to i bijeg iz sebe, a nakon što se taj isti "on" stropoštao u sebe, preplašen svega što je usput vidio i čuo. A možda i ne. Sigurno je samo da je "John Wesley Harding" prva pjesma albuma koji je samo zbog toga po njoj dobio ime i da je taj album malo veliko remek-djelo koje je u tom trenutku nitko – ili malo tko – želio. Razumijevanje ionako nikada nije bio preduvjet. Pjesme sabrane na ovom albumu nešto su poput zapisa, crtica što ih je sastavio kakav kroničar na samoj granici mita i stvarnosti. Američka moralna i ekonomska pustoš, nepregledna poput prerije, koja je ostajala iza svih malih ideologija, pokreta, prevrtanja, revolucija i nadanja šarolikih šezdesetih bilo je ono što je došlo na tepih, odnosno, pod pero; Dylan nikada nije pretjerano dugo ostajao na ratničkim pozicijama kao što nije vojevao pukog vojevanja radi, niti se pozicionirao po potrebama dnevne politike. Na "John Wesley Harding" to je postalo toliko upadljivo da je probadalo (osobito one koji su mu uporno krpali mesijanske atribute u najprozirnijem zelotskom duhu), a kroz rječnik Staroga zavjeta on je progovarao mimo svih zadanih okvira, dovoljno jasan po pitanju onoga gdje i tko nije.
The best of: "I Dreamed I Saw St. Augustine", "All Along the Watchtower", "Drifter's Escape", "John Wesley Harding".

3_resize.jpg

BLONDE ON BLONDE (1966.)
"Blonde on Blonde" bio je vrtlog. Pjesničko-muzički maelstrom zazvao je i udomio Shakespearea, Ahileja, Bacha, Lennona i još pokoju figuru nespojivu jednu s drugom u posve spojivi rock-cabaret. "Blonde on Blonde" bio je vrtlog, da, ali prvenstveno ozračen melankolijom. Novim redom u kreativnom neredu. Ekspresijom mučeništva na komercijaliziranoj i klišeiziranoj sceni koja je bujala autorskim snagama možda snažnije nego ikada prije ili poslije. Povukla se ona nezaustavljiva energija i zavijajući pokliči dvaju prethodnika i kao da se kultivirao onaj pjevački bezobrazluk koji je rastezao udarničke stihove "Like a Rolling Stone". S "Blonde on Blonde" kao da je i umor trebao svoj vatromet, svoju predstavu, svoje kaotično objašnjenje. Uostalom, bio je to glas već situiranog, oženjenog čovjeka koji stvara i živi u ruralnoj atmosferi, a istodobno glas umjetnika u najplodnijem prodoru u bit svoga poziva. Dylan je tu bio uistinu velik, nedodirljiv kao što će The Beatles biti za koju godinu kad, paradoksalno, već razjedinjeni, prionu poslu na svom dvostrukom albumu. Bio je tu onaj koji je mogao postići bilo što, reći bilo što i postići težinu, nizati svoje nadrealne stihove i aforizme, naznake ideja i njihove dekonstrukcije, melankolije i euforije i natjerati sve da ih slušaju kao da im životi ovise o tome. I zato je "Blonde on Blonde" velik, neusporediv, monolitan i monumentalan – jer je sa svim svojim stilskim i lirskim rukavcima, otkliznućima u male pseudopovijesti i zaranjanjima u klaustrofobična stanja uma, s tim svojim bluzerskim kolapsom najzaslađenijega popa i najsirovijega rocka, uvjerljiv u svojoj sugestiji, pouzdan kad ga se uzima kao dokument, savršen kad ga se želi secirati u raskalašenoj nesavršenosti. Toga ljeta, nekih dva mjeseca nakon objave albuma, Dylan je sjeo na motocikl i jurnuo kroz krajolik Woodstocka. Izgubio je nadzor, srušio se na cesti i gotovo izgubio život. Kao da ga je nešto moralo zaustaviti i intervenirati, a ja ću zadnji put biti "politički korektan" pa spomenuti tek sudbinu – gotovo izgubivši život, on ga je možda i spasio. Ništa više nije bilo isto, a postalo je baš onako kako je trebalo biti. Jer, preživjevši, negdje u vudstokskoj večeri pogledao je, prema vlastitim riječima, "u sumorne šume i kazao sebi: nešto se mora promijeniti". Bilo je posla za koji se trebalo pobrinuti. I da, pobrinuo se za svoj dio svatko upleten u ovu veliku priču, puno veću od jednog, dva ili deset velikih albuma. Veću i od jednog čovjeka.
The best of: "Visions of Johanna", "Just Like a Woman", "Stuck Inside of Mobile with the Memphis Blues Again", "Sad Eyed Lady of the Lowlands", "Temporary Like Achilles".

2_resize.jpg

BLOOD ON THE TRACKS (1975.)
Ako je "Planet Waves" na svom notnom papiru otrpio razdiranja unutar same Dylanove persone, ono što će se odmah potom ugravirati na "Blood on the Tracks" postalo je žurnal razdiranja ljubavi. Trudio se on opovrgnuti iščitavanja tih pjesama kao kronike degradacije svoga braka i ljubavne idile, ali kao da se isuviše grčevito trudio. Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi, kaže starozavjetni psalam, a Dylan, kao u krvavo opipljivom iščitavanju takvih svetih redaka, posve uronjen u boli i gubitke, razdiranja i previranja, gubljenja i nalaženja, s naizgled nevjerojatnom lakoćom pronalazi pravi ključ artikulacije svoga trenutka. O, da, možda ima i mnogo više istine u njegovu objašnjenju kako su u pitanju pjesme inspirirane Čehovljevim pripovijetkama nego što je to itko od nas spreman progutati, ali i nakon sto devedeset i osmog preslušavanja "krvavih" deset pjesama objavljenih početkom 1975., ostaje živ i glasan onaj voajerski osjećaj uvida u nečiju nutrinu. A tko je, uostalom, tako neuspješan u bijegu od sebe kao što je to umjetnik u stvaralačkom zanosu? 
The best of: "Simple Twist of Fate", "Idiot Wind", "If You See Her, Say Hello", "Shelter from the Storm", "Tangled Up in Blue".

1_resize.jpg

HIGHWAY 61 REVISITED (1965.)
Dylan se nakon "Bringing It All Back Home" i engleske turneje početkom 1965. osjećao ispražnjenim i dezorijentiranim te je navodno čak bilo upitno daljnje bavljenje glazbom. No miljenik ne bi bio miljenik kad se u takvim trenucima u priču ne bi upleli prsti s nekih viših razina. "Like a Rolling Stone", pjesma koja će se brzo prometnuti u jednu od najznačajnijih rock-pjesama svih vremena, nastala je u navali brbljiva nadahnuća ili, kako je Dylan sam rekao: "kao da me je neki duh odabrao da je napišem". Svojim šestominutnim trajanjem anti-singl postao je legendarni singl, a međuigra gitare i orgulja te Dylanova inatnog, gotovo iritantnog glasa razvila se u pravu glazbenu novelu nominiranu za sve antologije. Da, Bob najbolje zna kako ga je i što razvezalo i gurnulo da ispiše još jednu ekspresiju čistog stvaralačkog delirija, kao što mi znamo da je nastanak te pjesme bio zaglavni kamen novom albumu i polazište nastavku puta, bilo da je riječ o mitskoj cesti ili nečem još manje opipljivom. Jer, već od te točke pa sve do svoga završetka, "Highway 61 Revisited" djeluje poput vozila s pijanim vozačem i posve bezbrižnom družbom na stražnjem sjedalu, nastavak konstrukcije i instantne dekonstrukcije poezije koja je rock i rocka koji je poezija. Glazbena instalacija Rimbaudova "Pijanoga broda" i sraz repova američke auto-ceste, eksplozija bluesa u rukama mladog duha i stare duše. Savršen album? Možemo bez problema ići i tako daleko, jer "Highway 61 Revisited" funkcionira na svim nivoima i u svakom svom podtekstu, od naslova do njegova opravdanja, od zamisli na klatnu između ambicioznosti i razuzdanosti do njezine realizacije, od glazbene raštimanosti do začudne kompaktnosti zvuka, od tamo do tu, od malog negdje do nepreglednog nigdje, od New Yorka do Mississippija. Pozicija je to koja je samo pojačala Dylanu nametnute mesijanske atribute iako on svakom pjesmom, svakim odbjeglim stihom, svakom neuštimanom notom vrišteći bježi od toga. Bježi i istodobno trči baš tomu ususret. Tako nastaju legende, tako nastaju opusi "odabranih". Tako se dokazuje da ima "nečeg" iznad ovoga našeg horizonta, "nečeg" vrijednog svih sumnji, kušnji, pokleknuća, pronalaženja i iskupljenja. "Highway 61 Revisited" je u tom kontekstu, ali i svakom drugom, nezaobilazni dio svake fonoteke koja pretendira dobiti kakav pozitivni epitet. Ne-slučajno remek-djelo. Dar prvo svom autoru, a potom i svima nama.
The best of: "Like a Rolling Stone", "Highway 61 Revisited", "It Takes a Lot to Laugh, It Takes a Train to Cry", "Tombstone Blues", "Desolation Row".