Kompilacija

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

web1

Iako je nulti dan T-mobile INmusic festivala započeo kao jedna velika katastrofa, s kasno jesenskim temperaturama, olujnim vjetrom, neugodnom kišom i skliskim blatnjavim terenom, ipak su se na koncert Alice In Chains pojavili brojni obožavatelji.

Grunge je na jednu noć usrećio mnoge nostalgičare i brojne mlade znatiželjnike (i možda pokoje novo osvojene fanove). Samo nekoliko sati prije njihova nastupa, sklonjena u malom bijelom šatoru i promrznuta, razgovarala sam sa basistom Mikeom Inezom i (novim) pjevačem William Duvallom. Pomalo zabrinutih izraza lica svako malo smo pogledavali prema mračnim oblacima što su se nadvili nad Jarunom i započeli razgovor – o čemu drugome, ako ne o vremenu!?!
No, deset minuta provedenih u šatoru sa ovo dvoje simpatičnih glazbenika nije se samo svelo na najomiljeniju temu u hrvata, pa je tu bilo i priče o iPodima, sceni u Seattleu, Kristu Novoseliću, negativnim reakcijama obožavatelja na “zamjenskog” Williama…

Mike: Stvarno je hladno ovdje. Upravo nam je netko rekao kako vam je ovo najhladniji lipanj u posljednjih 125 godina!

Da, ovo je vrlo neuobičajeno vrijeme. Eto, još uvijek se tresem od hladnoće. (pokazujem drhtavu ruku)
Mike i William: (empatičan) “aaaa”

Jeste uspjeli iskoristiti malo vremena da upoznate Zagreb?
William: Nemamo baš mnogo vremena, ali jučer sam malo istraživao kvart oko našeg hotela. Čini se da je Zagreb lijep grad, ali bila je nedjelja pa je većina stvari bila zatvorena. Ipak, uspio sam uslikati nekoliko fotografija zgrada i tada je grupica dječaka dotrčala do mene i htjeli su se slikati sa mnom. Ne zato što su me prepoznali već zato što im se sviđala moja kosa! Pristao sam, ali samo ako mi dozvole da i ja njih uslikam! Oni su svi upravo završili osmi razred i bili vrlo sretni zbog toga.

web2

Znaš….Hrvatska nije baš multikulturalno društvo, pa se nadam da te nisu uvrijedili!
William: Ne, uopće ne! U tome i jest bit svega. Zato ja i jesam ovdje. To je zašto me sudbina dovela ovamo. Da mogu hodati ulicom i da ljudi “tripaju” na to! Možda kada se sretnemo idući put, neće “tripovati” toliko jako! (smijeh)

Kakav set ste pripremili za večeras?
Mike: Nikada ne znamo što ćemo svirati, dok ne izađemo na pozornicu. Očito, svirati ćemo i neke od naših hitova. To je jedan od naših luksuznih problema…Imamo toliko pjesama da je teško uklopiti ih u set od sat i pol. Sve se svede na “koje od naših najdražih djeca želimo “ubiti” noćas?”.

Gdje ste osjećate više kod “kuće”, svirajući festivale ili po klubovima?
Mike: Pa…mi sviramo na svim mjestima…
William: Umm…svako od tih mjesta je cool na svoj način.

Ali feedback je drugačiji?
William: Da, naravno. Ako sviraš na velikom polju, moraš doprijeti do više ljudi. Ponekada su pozornice veće, pa moraš odrađivati veći teritorij.

Ali kada je (feedback) dobar, onda je stavrno dobro!
William: Da! Kada je dobro onda je stvaaaaaarno dobro! Klubovi su, očito, idealnija mjesta jer možeš kontrolirati zvuk i osvijetljenje, to je tvoj show.
Mike: Ja volim svirati na festivalima. Na neki način, to je kao okupljanje plemena. Kao, na primjer, prije dvije noći, svirali smo sa Metallicom i Antraxom i poznajemo sve dečke iz benda i njihovu posadu, tako da se družimo zajedno i zajedno ručamo…

Gledate li na festivalima i nastupe drugih bendova?
William: Da, ja sam baš nedavno gledao nastup Slayera. Nisam ih godinama vidio!

web3

Koju vrstu glazbe trenutačno slušate?
William: Ja uvijek slušam sve. Volim rock'n'roll glazbu i mnogo jazza, tako da se na mome ipodu nađe svašta, od Duke Ellingtona do Ornette Colemana, pa do Black Flag, Sabbatha i Hendrixa.
Mike: Iz znatiželje, išao sam provjeriti koliko pjesama imam na svom ipodu i došao sam do brojke 21 000!

To je jedan velik iPod! (smijeh)
William: Da, kod mene je ista situacija! Nabavim si najveći ipod, sa najviše memorije i počinjem ga puniti glazbom, tako da mogu mjesecima kontinuirano slušati glazbu bez ikakvog ponavljanja.

Imate sreće što su iPodi mnogo jeftiniji u Americi.
William: Da, stvarno! To je prednost naše domovine! Upravo sam si nabavio Antologiju američke folk glazbe, tako da to sada preslušavam!

Onda bi ti se svidjelo vidjeti Boba Dylana koji je ovdje nedavno svirao?
William: Da, već sam ga nekoliko puta vidio uživo, volim Dylana. On je isto mnogo naučio od Američke folk antologije!

Hahahaha
William: On će ti to sam reći! Da, rekao bi ti to!
Mike: Pošto sviramo rock glazbu i u toj smo sceni, kada smo na turneji i putujemo busom, ne odgovara nam da slušamo pretešku glazbu, već se želimo opustiti, igrati video igrice…

web5


Prije nekoliko godina izjavili ste kako želite nastaviti svirati, ali da nećete nastupati pod imenom Alice in Chains. Što vas je potaknulo na promjenu te odluke?
Mike: Ahh…Shawn, naš predivan bubnjar je to izjavio i od onda jede svoje riječi na svakom intervjuu!

Haha, da, dvojila sam da li da postavljam ovo pitanje ili ne!
Mike: Ma, ne…U redu je. Mi smo uvijek vodili naš bend kao obitelj i kada smo izgubili Laneya, to je bilo kao da izgubiš brata, ali činjenica je da kada ti umru baka i djeda, ne odeš i promijeniš svoje prezime. Tako smo i mi gledali na naš bend. Bilo kako da smo se nazvali, ljudi bi opet govorili “Oh, oni iz Alice in chains danas sviraju u kvartu”, tako da je za nas to bila vrlo praktična i jednostavna odluka. Ponosimo se našim imenom.

Što mislite o negativnim reakcija koje dolaze sa strane vaših obožavatelja?
William: Svatko ima pravo na svoje mišljenje i mi imamo pravo na to da radimo ono što nam se čini najbolje za nas. Ima mnogo ljudi na svijetu i oko nas koji nas podržavaju u tome. Prva stvar koju smo napravili, bila je turneja po 23 države i tada smo shvatili da ova stvar ima svoj vlastiti život, sa postavom od ovih četvero ljudi.

I osvojili ste nove obožavatelje?
William: Točno! To je postala generacijska stvar i mnogo mlađe djece se pojavljuje na koncertima, tako da svatko može govoriti što želi…U redu je, ja to razumijem…Ali na kraju dana, radiš ono što ti misliš da je ispravno i krećeš se kroz život i ljudi se kreću sa tobom i sve dođe na svoje!
Mike: Ionako nikada nismo nikoga slušali! smijeh

To je najbolji način razmišljanja!
William: Da!
Mike: Da…mi ne razmišljamo mnogo o tome. Ljudi jednostavno pođu sa nama na taj put. Rekao sam Williamu da će sa svakim novim koncertom, morati osvajati publiku.
William: Toga sam od samoga početka bio vrlo svjestan.

Koje misli si imao kada si ušao u ovaj bend? Jesi li osjećao veliki pritisak zbog uloge koju si preuzeo?
William: Ono što se odvijalo u mojoj glavi, davno, na samim počecima (pa, čini se kao da se radi o jako dugo vremenu iako su prošle samo četiri godine!) bile su pozitivne misli i svima sam htio pokazati “Mi smo SVI ovdje i ovo se događa SADA”…

I ljudi te više ne doživljavaju samo kao zamjenu…
William: Nadam se da je to pitanje našeg razvoja kao benda i o tome se od početka radilo…da nastavljamo dalje i interesantno je kako nas je to iskustvo prisililo na sazrijevanje na način koji nisam mogao ni zamisliti. Ono nas izaziva na način koji je teško opisati i to se odnosi na nas četvoricu. Bilo je to jedno nevjerojatno putovanje, za sada.

Osjećate li se još uvijek povezanima sa Seattle scenom?
Mike: Oh, da! Svi smo mi veliki prijatelji koji smo zajedno prošli kroz tu nevjerojatnu stvar. Seattle je velik grad, ali i mali u smislu glazbene scene, tako da smo svi mi povezani. Jako smo uzbuđeni što ćemo za par dana svirati sa našom braćom, Pearl Jamom. Super je vidjeti da su se Soundgarden ponovno okupili i Pearl Jam još uvijek sviraju i naš prijatelj Dave Grohl…u njegovoj kući smo snimili album. Ima tu toliko stupnjeva bratstva koji se ne mogu zanemariti, ta veza je vrlo stvarna.
William: I svi su mi oni od samog početka pružali podršku. Prvi puta kada sam upoznao Eddie Weddera, koji je suosjećao sa mojom situacijom zbog njegove priče sa bendom Mother Love Bone, prišao mi je i rekao “Nemoj biti prestrog sa sobom!” i to mi je mnogo značilo. Na jednom od prvih koncerata koje smo svirali u Seattleu, u backstageu mi je prišao Krist Novoselić i rekao “Čovječe, ne znamo kako, ni zašto, ali ovo je skroz smisleno!”