Nakon iznimno krvavog, suludog i tragičnog pariškog pokolja na petak 13., u režiji militantnih islamističkih ekstremista i Islamske „države“, neminovno se otvara mnoštvo društveno-političkih pitanja koja se u svjetlu političke korektnosti uporno ignoriraju i guraju pod stol. Dok s jedne strane postoji očigledna nespojivost totalitarne naravi islama u sadašnjem nereformiranom obliku s načelima i vrijednostima suvremenog Zapada, koji je tijekom bolne i krvlju natopljene povijesti inaugurirao dostojanstvo osobe, jednakost i ostala temeljna ljudska prava na prijestolje univerzalne i objektivne istine, s druge strane i među liberalima i među konzervativcima još uvijek postoji snažan otpor prihvaćanju onoga na što već godinama upozorava američki neuroznanstvenik i filozof Sam Harris, da vjerovanja, ideje i stavovi utječu na djelovanje – „ideje imaju konzekvencije“. Kako bi potaknuo raspravu vezanu uz problem islama i nužne reforme kojima bi se islam učinio barem podnošljivim, ove je godine Harris zajedno s bivšim članom radikalne islamske organizacije “Ḥizb at-Taḥrīr“ s ciljem uspostavljanja kalifata i šerijatskog zakona, a sada umjerenim britanskim liberalnim muslimanom, Maajidom Nawazom, objavio knjigu Islam i budućnost tolerancije.

Kao abrahamska religija utemeljena na jednom od najperverznijih židovskih mitova, u kojemu maksimalno dobar, svemoćan i sveznajući Bog traži od Abrahama da zakolje vlastitog sina Izaka kako bi stavio na kušnju njegovu vjeru, islam nije ni jedinstven ni poseban u veličanju nasilja onda kada je naređeno i legitimirano od strane Boga. No, za razliku od kršćanstva koje je prošlo prosvjetiteljsku kritiku, modernizam i reformu, islam je upravo zbog svoje fundamentalističke naravi posebno opasna religija koja ima opće pretenzije nametanja teokracije cjelokupnom svijetu. Sve dok za muslimane Kuran bude doslovna riječ Božja, tekst bez greške koji je Muhamed primio preko arkanđela Gabrijela, sve dok se eksperti budu bojali napisati i objaviti kritičko izdanje Kurana, dok se šerijat bude poimao kao nepogrješivi Božji zakon, kažnjavalo smrću za apostaziju, a islamske države članice Organizacije islamske koferencije tražile kriminalizaciju blasfemije i ograničavanje slobode govora i izražavanja, islam neće biti kompatibilan sa Zapadnim vrijednostima. Dapače, predstavljat će prijetnju demokraciji, vrijednostima, trajnoj sigurnosti, miru i životu u blagostanju.

Dobro, ali kakve sad sve to veze ima s glazbom? S obzirom da je jedna od glavnih meta kukavičkih islamističkih napada bio teatar Bataclan u kojemu se održavao koncert američkih rockera Eagles of Death Metal, čini se da je taj tragični događaj u jednom strašnom, brutalnom i doista žalosnom svjetlu pokazao trenutno uspavano stanje suvremene glazbe. Naime, jasno je kako za razliku od napada na satirički časopis Charlie Hebdo koji je bio motiviran provokativnim slikovnim porukama karikaturista, glavni razlog napada za vrijeme rock koncert nije bila eventualna poruka ili sadržaj pjesama Eagles of Death Metal. Riječ je o zabavnom, lakom, šaljivom i potpuno benignom rock bendu, iako zbog humorističnog naziva može zavarati neupućene. Glavni je razlog tih nehumanih i hladno proračunatih napada čisto utilitarističke prirode – utjerivanje straha maksimaliziranjem štete. Kao događanje s velikom koncentracijom nenaoružanih civila na jednom mjestu i slabim osiguranjem, odabir se čini idealan jer jamči malu vjerojatnost sprječavanja izvedbe operacije i visoku učinkovitost u nanošenju štete. Dakako, nema sumnje da izbor mete nije bio slučajan ako se uzme u obzir činjenica da su prethodni vlasnici Bataclana bili Židovi a u samom su se teataru znala održavati proizraelska događanja i aktivnosti. Tek bi se u sekundarnom smislu moglo govoriti o simboličnom izboru i ekstremno morbidnom smislu za humor, budući da naziv benda uključuje riječ „smrt“. Stoga ne čudi što je sam bend ostao nekako sporedan u pozadini svega. Dok su mnogi veliki gradovi izražavali potporu Francuskoj bojanjem svojih znamenitosti crvenom, bijelom i plavom, ljudi su se na Facebooku solidarizirali s Francuskom provlačeći profilne slike kroz filter francuske zastave. Nasuprot tome, nakon napada na Charlie Hebdo korisnici društvenih mreža masovno su preuzimali slogan „Je suis Charlie“ kako bi jasno poslali poruku da se temeljne slobode govora i izražavanja utjelovoljene u Charlieju Hebdou ne mogu uništiti fizičkim pokoljem.

Gorak okus pojačala je i vijest idućeg dana da su Eagles of Death Metal, U2, Deftones i drugi bendovi iz sigurnosnih razloga otkazali zakazane koncerte u Parizu i Francuskoj. Time je samo potvrđena već dugo vremena poznata činjenica da je rock pripitomljen, kastriran i asimiliran. Naravno, to se odnosi i na glazbu općenito. Pored rijetkih iznimki, kao primjerice u slučaju Hozierove suptilne kritike Katoličke Crkve u pjesmi „Take me to Church“, društveno-politička moć i subverzivni karakter suvremene glazbe gotovo je u potpunosti ispario. U ovom trenutku teško je ne složiti se s mišljenjem Adorna i Horkheimera da je glazba u velikoj mjeri postala dio sustava kulturne industrije, proizvod namijenjen brzom konzumiranju i zgrtanju novaca, koji zauzvrat nudi užitak, laku zabavu i odmor kao ekstenziju radu u kapitalističkom stroju, doprinoseći tako razvijanju pasivnosti i nekritičnosti masa. I to se ne odnosi samo na „mainstream“ glazbu koja se najčešće svodi na reproduciranje već izlizanih obrazaca, obiluje lošim ukusom, nekreativnošću i jeftinom pornografijom, bez ikakave supstancijalne poruke. Jednako tako, ali u znatno manjoj mjeri, glazbeno podzemlje izgubilo je kontrakulturna obilježja kakva je nekada imalo, pa svjedočimo zastoju inspiracije, plitkoći stihova i novim valovima retro zvukova u svim većim žanrovima, od elektronike, rocka i metala pa do bluesa, jazza itd. Istovremeno, unutar samog svijeta glazbe došlo je do velike pluralizacije i diferencijacije, čemu je dodatni zamah pružio razvoj interneta i digitalnih tehnologija. Drugačije rečeno, budući da sada gotovo svatko tko posjeduje minimum talenta, pokoji instrument, računalo i priključak na internet, može snimiti pjesmu ili album, golemi svijet glazbe gotovo da se našao u Michaudovu „plinovitu stanju“ gdje autentična umjetnost s porukom nestaje.

Stoga, islamistički pokolj nevnih posjetitelja koncerta u pariškom teatru okrenuo je ogledalo izravno prema banalnom, nepolitičnom, kičastom, slatkom, naivnom i neproduhovljenom licu suvremene glazbe, naspram kojega obične karikature izgledaju poput opakih divova kritičkog mišljenja. Naravno, nije nužna funkcija glazbe (umjetnosti) društveno-politička kritika i, nema sumnje, postoji velik broj zaista kvalitetnih novih izvođača, no dugo je vremena prošlo od kada je neki od njih formom i sadržajem prodrmao strukture moći, potaknuo propitivanje autoriteta i uskovitlao emocije masa zbog važnosti i plemenitosti poruke a ne ugodnih i banalnih estetskih svojstava. Na kraju, nameće se pitanje, mogu li rock i glazba općenito skupiti u sebi još punkerske energije i snage kako bi ponovno postali aktivni pokretači promjena i relevantan medij kritičkog mišljenja, ili su islamistički teroristi u krvavom piru usput samo izmlatili mrtvog konja?