Punk-rock trio iz Berkleyja na glazbenoj je sceni cijelu jednu vječnost. Na radiju i ostalim platformama nebrojeno smo puta čuli hitove koji su postali himne modernog punk-rocka, kao što su Boulevard of Broken Dreams, American Idiot, 21 Guns, Good Riddance i Basket Case. S vremenom je Green Day postao ikona tog žanra, koje velik dio slušatelja voli, ili barem voli ponekad čuti. Do te titule put je bio dugačak, a počeo je prije više od dvadeset godina, točnije 1987. godine, kada su petnaestogodišnajci Billie Joe Armstrong i Mike Pritchard osnovali bend naziva Sweet Children. Nakon nekog vremena pridružio im se i Frank Edwin Wright Jr. ili Tré Cool (koji je zamijenio prvotnog bubnjara). Taj trio recept je za dugovječnost benda, koji je upravo izdao kolekciju demo snimaka pjesama s najnovijeg albuma, naziva Demolicious.
Ove godine Green Day slavi dvije velike obljetnice: 20 je godina otkako su snimili album Dookie, koji ih je lansirao u mainstream i koji je početak njihove svjetske slave, a 10 je godina otkako je izašao možda najbitniji album modernog rocka, zbog kojeg za Green Day znaju u svakoj zabiti, American Idiot. Od punkerskih žestokih pjesama o djevojkama i ljubavima, preko melodioznog tužakanja o dosadi i mračnog negodovanja o društvu, sve do političkih stavova i upozoravanja o modernom dobu koje ispire mozak američkoj i svjetskoj populaciji, kreće se njihova putanja. Ona obiluje varijacijama žanra, tematike, zvuka, stava, koji su povezani jednom linijom koja ostaje nepromijenjena, a to je tipičan grindejovski zvuk, samo kroz razne filtere, te vještina, poetičnost, humor i cinizam tekstova koji se provlači od početka do sada.
Prvi dani pod kućom Lookout Records
Prije velikog uspjeha koji im je donio album Dookie 1994. godine, nastala su dva slabije poznata. Prvi je bio 1,039 Smoothed Out Slappy Hours, koji je bio hibrid albuma i dva prethodno objavljena EP-a. Na njemu se nalazi 19 pjesama koje bilo tko tko voli punk rock ne smije propustiti. Iako im je prvi album, osim po nekvalitetnoj produkciji, to se ne može primijetiti ni po čemu. Pjesme su iskrene, nekamuflirane u komplicirane metafore kojih ima obilje na kasnijim albumima, s velikom razinom emocija koje prate jednostavni i čvrsti akordi dok Billie Joe prilično vješto pjeva o nesretnim ljubavima. Preporuka su pjesme Going to Pasalacqua, Dry Ice, Road to Acceptance, koje su pravi primjer doze emocija upakirane u čvrstu glazbu punu stava.
Uslijedio je Kerplunk, koji je istovremeno bio drugačiji, a opet potpuno prepoznatljiv. Nije se odmaknuo od punk riffova, ali je nadodao nešto više melodioznosti, malo više virtuoznosti vokala i instrumentalnih dionica te se nazire put prema glazbenom sazrijevanju. Tematika se i dalje drži ljubavi, ali nadodani su i gubitak razuma i usamljenost. Kritičari su imali pozitivne komentare – Pitchfork Media o albumu piše: Sve u svemu, magnitudu je bolji od prethodnika i samo za dlaku lošiji od sljedbenika. Na ovom je albumu nastala poznata pjesma Welcome to Paradise, možda jedna od njihovih najupečatljivijih, pogotovo zbog rane dobi u kojoj je nastala. Ponovno je snimljena na idućem albumu, a govori o odlasku iz roditeljskog doma među ulice. Preporuke: 2000 Light Years Away, 80, Who Wrote Holden Caufield, Welcome to Paradise.
Mainstream Dookie koji nosi svjetsku slavu
Kerplunk je bio onaj mamac koji je osim šire publike privukao i mainstream producentske kuće te su nakon nekog vremena probiranja, dečki odlučili potpisati ugovor s Reprise Records. Producent im je postao Rob Cavallo, jer je bio jedini s kojim su se našli na istoj valnoj duljini, a surađuju s njim i danas.
„I declare I don't care no more“ rečenica je pjesme Burnout koja otvara album i prostire tepih novim, melodioznim pjesmama u kojima pop upoznaje punk-rock i stvara dobitnika Grammyja, album Dookie. Te godine, 1994., punk scena bila je tvrdokorna i tvrdoglava pa je nekada tvrdokoran Green Day sada izbačen iz njena okrilja i optuživan da je „sellout“ zbog mainstream diskografske kuće i velikog komercijalnog uspjeha albuma. Billie Joe Armstrong osvrćući se na to nekoliko godina kasnije rekao je: „Nismo se mogli vratiti na punk scenu, neovisno jesmo li postali najveći uspjeh ili najveći neuspjeh. Jedino što smo mogli učiniti bilo je voziti naprijed.“ Pjesma koja je doživjela najveći uspjeh, a i danas se pušta relativno često, je Basket Case, koja govori o napadajima panike Billie Joea. Naime, dijagnosticiran mu je poremećaj napadaja panike, što će biti podloga za mnoge pjesme u budućnosti. Još su poznate When I Come Around i Longview, čija je pamtljiva bas dionica nastala pod utjecajem LSD-a. U svakom slučaju, Dookie je bio prekretnica prema svjetskoj slavi, koja im je otvorila put prema tituli najvećeg punk-rock benda.
Naspram pop zvuku prethodnika koji je osvojio mase, Insomniac (1995.) se okreće nečemu drugome. Žestok i mračan zvuk zamjenjuje nježnije melodije, a snažniji cinizam i pesimizam zamjenjuju tekstove o dosadi i masturbaciji. Iako je slabiji komercijalno, po mnogočemu je kvalitetniji, ozbiljniji i bolji od Dookieja. Glas Billie Joea nešto je drukčiji, način pjevanja se izmijenio i izvire više iskrenosti. Ono što se snažno osjeća je agresivnost, ljutnja, nesudržanost, više energije i snage. Riječi su mračne kao i zvuk, tvrđe su, prije svega iskrenije i oštre. Humorne su i obavijene crnim sarkazmom i mržnjom prema svima, svemu i sebi te je ovo njihov najmračniji album do danas. Insomniac je nastavio slavu koju je donio Dookie, s čijim se posljedicama često nisu znali nositi, što je rezultiralo konzumiranjem alkohola, droga i velikom iscrpljenošću zbog koje su otkazali europsku turneju. Još jedna stvar koju im je slava donijela je previše pozornosti. Kako je rekao Billie Joe, postali su ono što nisu voljeli: „Postajali smo ono što smo mrzili, svirajući u velikim arenama. Počelo je prestajati biti zabavno.“ Preporuke: Stuart And The Ave, Westbound Sign, Walking Contradiction, No Pride.
Nimrod i Warning s novim zvukom
Nimrod (1998.) je album koji je promijenio zvuk, stil i ono što je Green Day do tada predstavljao. Dvije godine nakon Insomniaca od njih dolazi nešto novo. Manje punk, više pop, s dodatkom folka i ska. Posebnost albuma je njegova raznovrsnost, među kojim se pjesmama mogu pronaći stari fanovi, i upecati novi, kojima mekši zvuk ovog albuma više odgovara. Kritičari su ga ga ocijenili zrelijim, odraslijim i glazbeno uznapredovalim. Allmusic ga je nazvao energičnim, povremeno frustrirajućim, istaknuo je Armstrongov talent za lako uhvatljive i pamtljive melodije i vratolomnu brzinu pjesama koja ostavlja slušatelje zabljesnutima. Uvodi se više akustičnih gitara, Hitchin' A Ride otvara violina, trube se nalaze na King For A Day, a ovaj je album iznjedrio i klasik Good Riddance (Time of Your Life).
Nimrod je bio prekretnica koja vodi prema Warningu, koji je do tog vremena nešto najrazličitije naspram početaka benda. Zalazi dublje u folk (kao što su pjesme Hold On, Misery), česta je akustična podloga, a tematika kreće prema politici i društvu kao Macy's Day Parade i Minority. Pjesma Minority čvrsti je punk koja govori protiv sistema te je jedina čvrsta poveznica s prijašnjim zvukom.
Vrhunac stvaranja u dvije rock opere
No, iako su ovi albumi svakako hvalevrijedni, padaju u sjenu velikog, svjetski poznatog dobitnika dva Grammyja, American Idiota. On je nešto potpuno novo, promijenjenog zvuka, drukčijih tekstova i novog sveukupnog glazbenog i vizualnog stila. Taj je album dostigao prodaju od preko 15 milijuna primjeraka, a hitovi American Idiot, Boulevard of Broken Dreams, Holiday, Wake Me Up When September Ends internacionalno su poznati. Tada Green Day postaje glazbena kritika Bushu, američkom sustavu, cjelokupnom hegemonijskom društvu. To čini kroz mnogo kompleksniju glazbu nego prije, kroz puni zvuk koji pršti od rifova, solaža, zbornih dionica i jako puno emocija. Kao da je na ovom albumu izašlo nešto što se taložilo godinama, samo što su sada iskusniji i vještiji to i izraziti na spektakularan način.
Album je u formi rock opere čiji je glavni lik Jesus of Suburbia, koji odlazi u velik grad, istražuje njegove prilike i upoznaje novi život. Pratimo ga kroz 13 pjesama u društvenom, socijalnom i političkom okruženju, a kritika tog okruženja izražava se kroz oštre riječi prepune sarkazma i cinizma. Kritike stručnjaka bile su uglavnom pozitivne. NME ga je opisao kao juriš raznovrsnih i izvanrednih melodija prezentiranih na neočekivano inovativan način, dok je magazin Q album nazvao snažnim radom, odličnim što se tiče i namjere i provedbe. American Idiot osvojio je Grammyja za najbolji rock album, a pjesma Boulevard of Broken Dreams dobitnica je Grammyja za pjesmu godine. Album je dobio i svoju adaptaciju na Broadwayju, čija je radnja nešto drukčija od one albumske, ali očigledno dovoljno dobra za još jednog Grammyja. Preporuka: sve pjesme.
Nakon velikog uspjeha svog prethodnika, 21st Century Breakdown očekivan je s nestrpljenjem i strepnjom i pet dugih godina stanke od snimanja urodilo je plodom. 21st Century Breakdown njihov je najkompleksniji, najozbiljniji, najmoćniji album. Ovo je također rock opera, ali je radnja u njemu manje izražena te je samo okvir unutar kojeg u tri čina opjevavaju razdoblje u Americi nakon Busha, u kojem su mladi ljudi zadnji na listi prioriteta, a religija i mediji kreatori su društvene svijesti koja blagorečeno ispire mozak javnosti. Riječi su vrhunske, možda ponegdje malo teške, ali se kvalitetom penju na umjetničku razinu te su vrh stvaralaštva benda. Billie Joe pokazao se kao vrlo talentiran pjesnik koji daje oštre kritike upakirane u besprijekoran sarkazam i cinizam. Album je solidno primljen među publikom i kritičarima. Od negativnih kritika bile su BBC-jeve koji je napisao da previše „šumovitih“ riječi sakriva prodorno značenje, a Spin piše kako humor s American Idiota jako nedostaje i da energija albuma nema određen smjer. S druge strane, Rolling Stone ga je opisao kao složenu bombu ekstaze klasičnog rocka, nemilosrdnog punk napada i pop zavođenja. The Times je napisao: „Tekstualno, uspijeva prikazati kontradikcije, slabosti i žudnju za harmonijom koja tutnji kroz Armstronga, Dirnta i Coola, kroz njihovu zemlju i cjelokupno čovječanstvo. Ali njegov pravi trijumf, u dobu dotjerivanja, testiranja tržišta, samocenzure i najnižih zajedničkih nazivnika, nije jednostavno ciljanje luđački visoko, već postizanje uspjeha.“
Lagana triologija za odmor…
Nakon pauze od tri godine, izlaze tri albuma u jednom, ¡Uno!, ¡Dos!, ¡Tré! koji vraćaju bend u staru dimenziju običnog, snažnog, impulzivnog pop punk-rocka, s pjevnim melodijama u prvom planu, ali kvalitetom u drugom. Nakon dva ozbiljna i složena albuma, ova triologija je svakako degradirajuća, a ipak, uopće nije loša. Sva su tri albuma istog stila, ali opet različiti u bojama. Zvuk je tipično grindejovski, ali kroz moderni filter, tako da ne dobivamo „staru stvar“ iz devedesetih nego nešto novo, različito, ali sa starom prepoznatljivošću. Članovi su album opisali kao tri dijela izlaska. ¡Uno! je priprema za zabavu, ¡Dos! je ludiranje na toj zabavi, a ¡Tré! su posljedice jutro poslije. Daleko od kompleksnosti 21st Century Breakdowna, ali to se može shvatiti kao zaslužen odmor nakon teškog posla.
Sve u svemu, Green Day iza sebe ima dug put koji se bez većih varijacija kretao prema uspjehu. S devet albuma, pet Grammyja, mjuziklom i ogromnom publikom zaslužili su titulu jednog od najvećih bendova današnjice. Sada kao preko-četrdesetogodišnjaci mogu reći da od svoje tinejđerske dobi utječu na mlade svojom glazbom. A ta je dugovječnost rezultirala i različitošću generacija koja ih prati, koja je odrasla s njima ili tek odrasta, te se svaka od njih može pronaći u glazbi koju pružaju.
I can't think of any act or artist that carries this much weight with such a multi-generational fanbase today.
- Consequence of Sound
Studijski albumi:
39/Smooth (1990.)
Kerplunk (1992.)
Dookie (1994.)
Insomniac (1995.)
Nimrod (1997.)
Warning (2000.)
American Idiot (2004.)
21st Century Breakdown (2009.)
¡Uno! (2012.)
¡Dos! (2012.)
¡Tre!" (2012.)