Negdje tijekom povijesti rocka, grupa odmetnika prestala je stvarati glazbu ujednačena ritma, prepoznatljive melodije i smislenih tekstova. Nimalo iznenađujuće, oni koji su najradikalnije mijenjali ove konvencije bili su uglavnom potpuno nezamijećeni. Iako najdosljedniji među takvim čudacima nisu imali nikakvu šansu da utječu na ukus šire publike, zvukovi koje su oni proizvodili postupno su preuređeni i prihvačeni unutar rocka, zahvaljujući glazbi sastava na koje su utjecali. Don Van Vliet, kasnije poznat kao Captain Beefheart svojim je inovativnim strukturama i aranžmanima potaknuo tisuće čudnih i izazovnih rock sastava. U nastavku pročitajte više o ovom glazbenom geniju.
Doprinos Captaina Beefhearta američkoj glazbi sastoji se u tome što je bluesu dodao potpuno novu kromatsku paletu, a art rocku ponudio emocionalno uporište. Još tamo 1971. godine, Beefheart je izjavio da je njegova glazba ista kao ona koja se nalazi u umu svake osobe. Jednostavno, svidjet će vam se a da toga nećete biti ni svjesni. I bio je sasvim u pravu. Zbog svojih nepravilnih ritmova, začudnih melodija i sveobuhvatne perverznosti, Beefhearta se može nazvati osnivačem tzv. nadrealnog rocka druge dimenzije. U tom smislu, on je značajno ishodište za brojne underground sastave, a njegov utjecaj proteže se na sve one koji su odustali od ravnomjernih rock ritmova, tradicionalnih tonaliteta i smislenih tekstova. Autori stihova citiraju njegove apsurdne tekstove, pjevači imitiraju njegov nedotjerani vokal u stilu Howlin Wolfa (npr.Tom Waits), a sastavi prilagođavaju njegove rastrzane aranžmane (poslušajte samo Talking Heads ili Sonic Youth). No ipak nitko od njih ne zvuči kao čovjek koji se 15. siječnja 1941. godine rodio u Los Angelesu pod imenom Don Van Vliet.
Van Vlietov kreativni genij bio je vrlo rano uočljiv. Već u četvrtoj godini života bio je zapažen kao kipar, a u dobi od trinaest godina ponuđena mu je europska stipendija za studij umjetnosti. Donovi su roditelji odbili ponudu i preselili se u Lancaster u kalifornijskoj pustinji Mojave, gdje je on među brojnim školskim kolegama pronašao još jednog escentrika. Ime te famozne osobe glasilo je Frank Zappa. Nakon mature, Zappa i Van Vliet – koji je u međuvremenu naučio svirati saksofon i harmoniku – odlučili su osnovati bend i snimiti film. Niti bend (Soots) niti film (Captain Beefheart Meets The Gunt People) nisu nikada realizirani, a Zappa se ubrzo preselio u Los Angeles i oformio Mothers Of Invention. Van Vliet,koji je u ovo vrijeme osmislio umjetničko ime Captain Beefheart, osnovao je 1964. svoju grupu Magic Band.
Izvorni Captain Beefheart And The Magic Band bili su poprilično dosljedan blues i R&B sastav, no njihova neoubičajena odjeća i ponašanje izazvali su pažnju lokalne etikete A&M, koja im je 1965. objavila singl s obradom Bo Didleyeve pjesme Diddy Wah Diddy. Za iduću godinu bio je planiran album, no zbog rastuće Beefheartove ekscentričnosti A&M su odbili objaviti njihove nove snimke, ocijenivši ih suviše „negativnim“. Pod nazivom Safe As Milk, te su snimke 1967. konačno ugledale svjetlo dana za što je bila zaslužna malena etiketa Buddah Records. U snimanju je sudjelovao i mladi gitarist Ry Cooder, koji će kasnije svirati s Ericom Claptonom i Rolling Stonesima, a istaknut će se solističkim albumima i filmskom glazbom. Preostali Beefheartovi suradnici poslije će svirati s PJ Harvey, Red Hot Chilli Peppersima, Frankom Blackom i Joan Osbourne.
Beefheart je imao još veće probleme sa svojim drugim albumom Strictly Personal iz 1969., te je bio spreman potpuno odustati od glazbene karijere kad mu je u pomoć priskučio stari znalac Frank Zappa, ponudivši mu ugovor – i ono važnije, potpunu kreativnu slobodu – na svojoj samostalnoj etiketi Straight Records. Beefheart je napisao čak 28 novih pjesama u 8 i pol sati i okupio novu postavu Magic Banda sastavljenu od egzotično nazvanih glazbenika: Zoot Horn Rollo, Mascara Snake (Beefheartov bratić) i Antennae Jimmy Semens. Nakon osam mjeseci vježbanja i snimanja, iz toga je izrodio album Trout Mask Replica, radikalno različit od ikojeg prethodnog rock pothvata. Beefheart već po izlasku albuma bio prepoznat kao novi glazbeni vizionar.
Iako pod očiglednim utjecajem Ornette Colemanovog free jazza, Trout Mask Replica bila je rock ploča bez ikakve improvizacije. Captain Beefheart je za klavirom ili jednostavno, u svojoj glavi skladao sve instrumentalne dijelove i precizno diktirao svakom glazbeniku kako to sve mora zvučati. Da bi dosegnuli glazbu iz njegove glave, članovi Magic Banda morali su odbaciti sve što su dotad naučili o glazbi. Trout Mask Replica vrlo je težak album za slušanje zbog kompozicija sukobljenih ritmova, nesmiljene disonantnosti, asimetričnih riffova kao i najnadahnutijih Beefheartovih grotesknih tekstova. U najuspješnijim trenucima (primjerice, u pjesmama poput Pachuco Cadaver), instrumentalizacija koja zvuči kao da je različitih brzina i usmjerenja, postiže posve pomaknuti smisao. Naposljetku, Trout Mask Replica kasnije se pokazao kao vrlo utjecajan album. Bilo je to jedno sjajno ostvarenje koje ako pažljivije slušate, sadrži izvrsno organizirane i sređene orkestracije dok se sve ostalo osniva na blues i rock strukturama. Zanimljivo, jer gotovo svatko ko prvi put sluša ovu ploču pomisli da su ju snimila dva potpuno različita sastava smještena u istoj sobi.
Sljedeće godine, Beefheart i njegov Magic Band ostvarili su, s više samouvjerenosti i kontrole nego na Trout Mask Replici, još jedno apsurdno remek djelo. U pitanju je bio album Lick My Decals Off, Baby. S tom pločom bilo je zaključeno najekstremnije razdoblje karijere ovog često neshvaćenog glazbenog eskcentrika. Dokaz toga može se čuti na dva albuma koja je objavio 1972. godine – Spotlight Kid i Clear Spot – koji su predstavili Captaina u nešto komercijalnijem zvučnom ozračju. Usprkos spomenutim izmjenama zvuka, Beefheartovi su albumi bili preekscentrični za veće naklade. Tada već, zbog spomenutog razloga vidno frustriran, Beefheart je sljedeća dva albuma usmjerio upravo pop publici. Rezultat svega bili su albumi Unconditionally Guaranteed i Bluejeans And Moonbeams koji se općenito – a isto mišljenje dijelio je i Beefheart osobno – smatraju njegovim najgorim radovima. Budući da s Magic Bandom nije mogao zaraditi za pristojan život, Captain je 1975. godinu proveo na turneji kao pjevač u Zappinoj grupi (kako je ta suradnja zvučala možete čuti na Zappinom koncertnom albumu Bongo Fury). Iako je njegova vlastita karijera već tada većom mjerom počela tonuti, došlo je vrijeme kada je Beefheart napokon mogao jasno vidjeti da je ostavio traga u svijetu glazbe.
U trenutku kad su se počeli pojavljivati sastavi kao što su Talking Heads i B-52's, inspirirani ranijim Beefheartovim ostvarenjima, on je, nakon svega pomalo začuđujuće, bio na pragu novog vrhunca svoje samostalne karijere. Došla je 1978. godina i Beefheart je odlučio ponovo okupiti novi Magic Band te je objavio album Shiny Beast. Ova vrlo važna ploča bila je iznenadno uskrsnuće Captaina Beefheart iz drijemeža sredine 70-ih. Album je ujedinio ponajbolje elemente prethodnih ploča – užarene blues teme, istrzane ritmove i sugestivno pjevanje – stvorivši zvuk koji je u isto vrijeme bio prihvatljiv i produktivan. Captain Beefheart je početkom 80-ih realizirao još dva pozitivna i vrlo energična albuma (Doc At The Radar Station i posljednji,oproštajni Ice Cream For Crow). Nešto radikalniji od Shiny Beasta, oni su dopunili potpuno neuobičajenu krivulju glazbene putanje njegove glazbene karijere – od agresivnog čudaštva, preko nadahnutih radova, do izazovnog odmaka koji se dobro uskladio s najdinamičnijim post-punk grupama tog razdoblja.
Captain Beefheart je 1982. godine odustao od bavljenja glazbom i sa suprugom Janet se vratio u pustinju Mojave. S obzirom da je tijekom godina pored glazbene stvorio i slikarsku reputaciju (mnoge njegove slike pojavile su se na omotima ploča), ponovno je postao Don Van Vliet i posvetio se likovnoj umjetnosti. Iako se njegove ploče nisu probile do šire publike, pojedine slike prodaju se i za više desetaka tisuća dolara. U ranim 90-ima Van Vliet je obolio od teško izlječive bolesti multiple skleroze koja ga je prikovala za invalidska kolica. Oni koji su ga bolje poznavali kažu da je i unatoč bolesti ostao onakav kakav je oduvijek – misteriozan, zamišljen i ekscentričan. Ipak,17. prosinca prošle godine mediji su javili da je Don Van Vliet umro od posljedica spomenute teške bolesti u bolnici u Kaliforniji. Definitivno, tog dana svijet je napustio jedan od najutjecajnijih i najoriginalnijih glazbenika prošloga stoljeća. Iako više nikada nećemo čuti nove pjesme Captaina Beefhearta, njegov je utjecaj na moderan rock toliko sveobuhvatan da se ne mogu izbjeći zvukovi njegove glazbene djece i unuka. Zato, osobno, želim mu da počiva u miru jer – njegova glazbena misija je obavljena.
