Koliko je zapravo snažna bratska ljubav? Dva brata, dva muškarca koji djeluju zajedno od samoga rođenja. Koliko smo vidjeli dobrih stvari; stvari koje su nas nasmijale ili rastužile, a možda i rasplakale (u svakom slučaju pokrenule nešto u nama), a da su te stvari napravila dvojica muškaraca koji dijele istu krv, potječu iz iste obitelji? Sjetimo se braće Van Halen ili možda Coen, ako ćemo ići u filmskom smjeru. Obje spomenute priče (a i mnoge druge uz njih) zapravo su vezane uz bratsku ljubav, baš kao i priča koju ću vam pokušati ispričati. Zapravo, da nije te magične bratske ljubavi, ne bi bilo ni benda s kojim ću vas sada pokušati upoznati. Riječ je o bendu Savatage.
Braća Christopher "Criss" Michael i John Nicholas Oliva su se u ranom djetinjstvu jako puno selili i, nakon četiri godine provedene u Kaliforniji, 1976. su se smjestili u američkoj saveznoj državi Floridi. I tu počinje naša priča.
Njihov otac bio je profesionalni pijanist i u kući je imao vlastiti klavir na kojem je vježbao. Zapravo, može se reći da su braća Oliva od samog svog rođenja bili okruženi glazbom. Uz klavir, u njihovoj su se kući nalazile i gitare te bubnjevi, pa su braća u ranoj tinejdžerskoj dobi odlučili ukompletirati opremu – kupivši bas gitaru.
Prvi zajednički nastup bilježe negdje u '76. kada sviraju obrade Kissa, Deep Purplea, Black Sabbatha i ZZ Topa na kućnoj zabavi. 1977. Jon biva izbačen iz škole i prisiljen tražiti posao. Tada je imao 17 godina i bio je vrlo zainteresiran za glazbu, pa je odlučio pristupiti lokalnom bendu. Bend se zvao Metropolis, svirali su pet dana u tjednu, a Jon je zarađivao oko 400 dolara na tjedan. Bilo je to lijepo vrijeme, čak su i ušli u studio te snimili dvije pjesme: Take Off With The Crowd i Let's Get Rowdy. Međutim, bend je konstantno nastupao po obližnjim barovima, a Jon je imao veće zamisli. Ubrzo je izišao iz benda, te osnovao vlastiti, Alien. U to vrijeme, braća su se nakratko razišla, pa je Chriss osnovao bend imena Tower. Ništa od toga nije dugo trajalo, pa su braća odlučila ponovo ujediniti se, te osnovati novi bend koji je nosio ime kojeg danas svi dobro znaju (ali ne zbog glazbe): Avatar.
Avatar je bio prvi peteročlani bend s braćom Oliva na čelu. Da stvar bude zanimljivija, Jon je u Avataru bio zadužen za bubnjeve, dok je Chris, standardno, svirao gitaru. Zajedno sa Steveom Wacholzom (koji je bio član Aliena) sviraju po raznim klubovima diljem Floride, a na jednom nastupu na parkiralištu odsvirali su ranu verziju pjesme Holocaust koja će se poslije naći na Savatageovom prvom albumu. 1981. bendu se priključio i Keith Collins, čovjek koji će pratiti braću Oliva još neko vrijeme, te preuzeo dužnosti basista. Kasnije te iste godine, lokalna radio stanica WYNF je raspisala audiciju za bendove koji bi se trebali naći na njihovoj kompilacijskoj ploči. Avatar je u potpunosti rasturio konkurenciju, te se našao na otvaranju obje strane, i to s pjesmama Rock Me i Minus Love. I upravo nakon izdavanja te ploče, Jon okreće svoju vlastitu.
Jednostavne pjesmice o tinejdžerskoj ljubavi i slomljenim srcima počele su mutirati i dobivati slojevitost. Jasno se moglo vidjeti da su misteriozne i drugačije, nedokučive, čudnije od svega ostaloga, baš kao i njegove noćne more koje je imao tih dana. I sam Jon je jednom prilikom izjavio kako nije ni zamišljao da njegove noćne more mogu donijeti nešto tako lijepo. Kao što je bilo i za očekivati; s lirikom se mijenjala i glazba, a s glazbom i sam bend.
Jednog dana Avatar je posjetio Dan Johnson iz diskografske kuće Par Records. Zajedno s njim, dečki su izdali singlicu City Bebeath The Surface u 1000 primjeraka. Ubrzo je Dan uložio novih 3000 dolara u bend i pripremio ih za snimanje njihovog prvog LP-ja. Dečki su napisali petnaest pjesama i odlučili ih podijeliti na dva albuma. No, onda su nastali problemi.
Zanimljivo je to koliko je ovaj bend zapravo rastao iz problema. Prvo su to bile Jonove noćne more koje su mu pomogle da piše kompleksnije pjesme, a zatim je tu i novi problem koji će braći pomoći u otkrivanju njihova identiteta i ega koji će obilježiti njihove živote.
Dva dana prije službenog snimanja, dok su Jon, njegova supruga, Chris i njegova supruga sjedili i kartali, zazvonio je telefon. Na vezi je bio Dan koji je rekao kako negdje u Europi postoji bend imena Avatar i kako pripremaju tužbu. Braća su se počeškala po glavi i shvatili da je jedino rješenje pronaći novo ime za bend. I ponovo se pokazalo kako je bratska ljubav jedna od najmoćnijih osjećaja koje čovjek može osjećati.
Pošto su obojica voljeli Kiss, odlučili su staviti veliko slovo S ispred imena svog benda, pa su dobili Savatar. „To zvuči kao loš dinosaur.“, rekao je Chris i zaključio kako još nisu stigli do rješenja. A onda je netko – nitko se ne sjeća tko – rekao da se makne slovo R i umetne AG. I tako se, negdje oko ponoći, pod svijetlom malenog svijetla, rodio Savatage. Bilo je cool, zaključili su svi. Sava kao skraćenica riječi savage (divlje) i Tage, što nije značilo ništa određeno, pa je baš zato tako misteriozno, baš kao nastanak imena i cjelokupni opus Savatagea.
Glazba Savatagea (u to vrijeme) mogla se opisati kao žestok spoj glazbe kakvu su svirali Judas Priest, Iron Maiden, Black Sabbath i Deep Purple, ali sa dodatkom elemenata speed metala i brzih, moćnih riffova. S novim originalnim imenom, nije bilo nikakve opasnosti od bilo kakve tužbe, pa su dečki mogli krenuti u akciju. Prvi album, Sirens, izašao je 1983. te u sebi sadržavao mnogo više speed metala nego progressivea, kojem će se dečki u budućnosti više nakloniti. Zanimljivost i inovativnost u ovom albumu je bila ta što su dečki dali imena instrumentima koje su svirali, pa su tako vokali postali Shrieks of Terror (Jon Oliva), gitare Metalaxe (Chris Oliva), bass gitara The Bottom End (Keith Collins) i bubnjevi Barbaric Cannons (Steve Wacholz). Budući da su sve pjesme koje su se našle na albumu bile napisane puno ranije, nije ni za čuditi što ime braće Oliva stoji baš pokraj svake. Jedino je Steve Wacholz pridonio stvaranju pjesme On The Run, a Keith Collins pjesme Twisted Little Sister. Sirens je bio uistinu pravi brzi metal album koji, zahvaljujući genijalnosti i zajedničkim radom braće Oliva nikako nije prošao nezapaženo. Album je dobivao odlične kritike i ocjene koje su dovele do poziva Jasona Floma iz Atlantic Recordsa koji je predložio da Savatage otvara koncert za bend Zebra koji je već imao potpisan ugovor sa Atlanticom. Dečki su pristali, a Jason je osobno odletio u New York kako bi vidio tu ekipu o kojoj svi pričaju. Kada ih je vidio, kako sam priznaje, razbili su mu mozak. Naime, nikada nije vidio da klinci mogu tako „headbangati“. Moć glazbe ga je odmah privukla, a on, kao iskusan lovac na talente, nije želio propustiti priliku. Odmah ih je želio „otkupiti“ od Par Recordsa, a Par je to i prihvatio, ali pod jednim uvjetom: Savatage mora objaviti i drugi album pod njihovom etiketom. Tako je i bilo.
1985. bend je izdao ploču imena The Dungeons Are Calling, većinom s pjesmama koje su ih pratile još od 1979. Kao i na prijašnjoj ploču, kompletan materijal su napisala braća Oliva, s malim utjecajem Keitha Collinsa na naslovnoj pjesmi, te na četvrtoj pjesmi imena Midas Knight. Naslovna pjesma bila je prvi prototip onoga što će Savatage kasnije postati. Unatoč svom kratkom trajanju s nešto manje od pet minuta, bila je konceptualnog stila i sadržavala u sebi priču (i poruku) o zlouporabi droge. Na albumu je radila ista ekipa, a naslovnica je prikazivala ljudsku lubanju koja je bila sinonim za poruku iz naslovne pjesme.
Zbog svoje agresivnosti i brzine u glazbi, mnogi su ova prva dva albuma Savatagea pribrojavali u najranije primjerke novonastalog žanra, death metal glazbe, a neki idu tako daleko da govore kako su ovo zaista prvi primjerci tog iznimno ekstremnog žanra. Mi se nećemo uplitati u te špekulacije, nego ćemo nastaviti pričati priču o možda i najboljem, ali sigurno nepravedno zapostavljenom, heavy metal bendu.
1985. bend je pripao Atlantic Recordsu, novi menadžer je postao Robert Zemsky, a dečki su se pripremali za snimanje svog novog albuma kojeg će producirati sve ugledniji producent, Max Norman.
Power Of The Night je izašao 1985. I samo je nastavio uzlaznu putanju kojom je krenio Savatage. Zapravo, prikazao je jedinstveni pristup glazbi i snimanju braće Oliva, s posebnim naglaskom na Jonovo liberalno i slobodno korištenje klavijatura, posebice u pjesmi Fountain of Youth, te još kompleksnije pisanje pjesama i njihovu slojevitu brodvejsku strukturu, kao što je to slučaj sa pjesmom Warriors. Album je snimljen u istoj postavi kao i prva dva i, jednako kao i prva dva, dobro je primljen od strane kritike. Prodaja mu je malo popustila, pa su urednici Atlantic Recordsa odlučili snimiti video za pjesmu Hard For Love, ali pod uvjetom da se zove Hot For Love (vjerovatno zbog zvučnijeg „sexy“ imena). Članovi benda su odbili prijedlog, pa video nije nikad snimljen. I zapravo, ovo je prvi pravi slučaj kako svako zlo dolazi za neko dobro. Ovo je prvi slučaj kada bratska ljubav i ustrajnost dolaze do izražaja.
Tijekom turneje Monsters of the Universe, došlo je do prve službene promijene u postavi benda. Keith Collins, prvi basist Savatagea je otišao iz benda jer nije želio svirati kompleksnu glazbu kojoj su sve više naginjala braća Oliva. Bez teških riječi, napustio je bend, a na njegovo mjesto je došao još jedan mladić iz Floride, Johnny Lee Middleton. Johnnyja su dečki iz Savatagea pronašli u bendu Lefty, a on sam je pristao doći u Savatage samo zbog snimanja njihovog novog albuma.
Kako sam Jon govori na svojoj službenoj internet stranici, bila su to teška vremena za njih. Svi su (Jon, Chris, njihove supruge, Jonov sin Nicholas, ostatak benda kao i tehničar za gitare) živjeli zajedno u malenom stanu u Londonu. Nadalje, Jon opisuje kako se menadžeri baš i nisu potrudili oko benda, čak štoviše, čini mu se da su namjerno otežavali situaciju. Iz te teške situacije rodila se ideja u Jonovoj glavi. Želio je osnovati novi, vlastiti side-projekt, te počeo pisati nove, drugačije pjesme. Predstavio ih je menadžerima i, nakon nekog vremena, ipak odlučio da novi materijal pripiše Savatageu. Rodio se novi, četvrti album.
Fight For The Rock je izišao na svijetlo dana 1986. i odmah bio proglašen neuspješnim pokušajem ulaska u komercijalne vode. Razlog je ležao u pjesmi Wishing Well ,obradi grupe Free, koja je bila zamisao menadžera, jer su se s njom željeli približiti većem broju slušatelja. Kada gledamo iz današnje perspektive, čini se kako to Savatageu nikako nije suđeno. Na albumu se našla još jedna obrada, a to je bila Day After Day, pjesma velškog rock benda Badfinger. Jon se nikako nije mogao pomiriti s lošim zvukom ploče, a čnilo se kako ima pravo. Loš zvuk je bio glavni razlog da ploču proglase najgorom pločom Savatagea i da je, u šali, slušatelji proglase „Fight For The Nightmare“. Naslovnica albuma, koja je prikazivala članove benda kako podižu američku zastavu nasred bojnog polja (replika slavne fotografije poslije pobjede na Iwo Jimi) vjerovatno je donijela još negativnih kritika. Da stvar bude gora, na album je postavljena „parental advisory“ naljepnica, odnosno upozorenje da ploča sadrži nepodobnu liriku, iako se na ploči ne čuje niti jedna „loša“ riječ! Najgori udarac je bio zapravo taj što publika uopće nije tražila izvođenje pjesama uživo s tog albuma, pa se bend morao zadovoljiti tek pjesmom Hyde, The Edge of Midnight. Jedina dobra vijest u svemu tome bila je ta kada je Johnny objavio da želi u potpunosti nastupati sa Savatageom. Od tada je stalni član i svirao je na svakom albumu.
Ova ploča nije samo uništila izgled benda, nego je i odvela Jona u depresiju zbog koje se udaljio od benda, a koju je liječio alkoholom i drogama. Kao i svakog drugog čovjeka predanog glazbi, turneja sa Metallicom, Kissom i Motorheadom izliječila je Jona koji je, premda siguran da je ovo album koji mu u tom trenutku nikako nije trebao, pak zaključio da i ovaj album ponudio nešto novo i da iz cijelokupne situacije može izvući pouku i nešto naučiti. Neki bi rekli, što te ne ubije, to te ojača. I upravo se to dogodilo. Poslije najslabije i najniže točke u glazbenoj karijeri benda, dolazi zlatna era koja će Savatage lansirati u sam vrh heavy metal scene.
Dogodilo se pravo čudo, i to poslije turneje koja je prezentirala album Fight For The Rock. Jon Oliva je upoznao producenta rock albuma Paula O'Neilla koji je radio s velikim zvijezdama poput Aerosmitha, ACDC, Def Leppardom, Ted Nugentom i mnogim drugima. Paul je želio pomoći bendu da prebrodi očiglednu krizu te je, kao obožavatelj klasične glazbe, prijedložio Jonu da iskoristi kompoziciju Hall of the Mountain King od Edvarda Griega. Jon je u početku bio skeptičan prema toj ideji, no kako se snimanje odvijalo, bivao je sve zadovoljniji, te je, kao vrhunski glazbenik, odmah osjetio da će biti nešto veliko.
1987. je izišao novi album Savatagea, Hall Of The Mountain King, koji je, odmah pri izlasku, proglašen prekretnicom benda. Nitko nikada nije tvrdio suprotno. Album je odmah postao komercijalno uspješan, najprodavaniji do sada, te je bend katapultirao u sav vrh metal scene. Ovaj album je predstavio u potpunosti novi glazbeni stil koji je sadržavao više simfonične dijelove, te instrumentalne kompozicije koje su čvrsto vođene pod dirigentskom palicom Paula O'Neilla, koji će oblikovati i buduća izdanja benda.
Već smo u prijašnjem dijelu teksta vidjeli kako je Jon imao sklonosti prema konceptualnom sastavljanju pjesama, no čini se kako on to nije znao u potpunosti odraditi. Zato svi moramo zahvaliti Paulu koji se pojavio u pravo vrijeme na pravom mjestiu i probudio Jonove uspavane moći.
Hall Of The Mountain King je bio prvi konceptualni album benda te je, kao takav, kretao iz mračnog, turobnog tonaliteta, a cijelim albumom su se protezale kompleksni riffovi i gitarske solo dionice. Po prvi puta Savatage nam je priuštio i dvije potpuno instrumentalne kompozicije: Prelude to Madness i Last Dawn. Po prvi put Savatage na svom albumu ima i gosta; Raya Gillena iz benda Badlands koji je odradio vokalni duet na pjesmi Strange Wings. Po prvi put naslovnicu za jedan album Savatagea radi Gary Smith, koji je također odgovoran za genijalan zvuk Chrisovih gitara. Uz sve to, po prvi put Savatage na svom albumu koristi i dijelove klasične glazbe. Uz ranije spomenutog Griega, tu je još i Gustav Holst čija je kompozicija Mars, The Bringer of War poslužila kao uvod u pjesmu Prelude to Madness.
Kada sve zbrojimo, ovaj album se mora naći u samome vrhu najboljih metal albuma, voljeli vi progressive metal ili ne. Album je donio izvjesnu svježinu, vratio bend u život, te predstavio genijalnost i umijeće komponiranja vlastitih pjesama, slaganja istih u savršeno točan raspored, te korištenje dijelova klasične glazbe. A svi oni koji se imalo razumiju u glazbu, znaju da to nije nimalo lak posao. Osim toga, da nije ovog albuma, na čemu bi svoje staze utabali planetarno popularni bendovi poput Dream Theatera ili Opetha?
S ovim albumom (ili iznenadnom slavom koja je došla za njim) bend je započeo kratku tradiciju snimanja video spotova, pa su snimili video za naslovnu pjesmu koji se vrtio u tad popularnoj MTV-evoj emisiji Headbanger's Ball, te za pjesmu 24 Hours Ago. Mislim da ne moramo ni spominjati tko je autor scenarija. Naravno, svestrani mastermind, Paul O'Neill.
Savatage je ponovo krenuo na turneju, ovoga puta s daleko većim očekivanjima nego na prijašnjoj. Zanimljivo je to, kako je uvijek ispadalo loše kada se očekivalo puno, a dobro kada se očekivalo jako malo. Čini se da je Savatage uistinu bend različitosti, bend suprotnosti, bend od kojeg ne smiješ ništa očekivati kako bi dobio sve. Bend totalno drugačiji od drugih. Neki bi rekli, pravi havy metal bend. Zato ih i volim.
Turneja na kojoj su bili zajedno s bendovima pokojnog Ronnie James Dia i Megadethom bila je divlja i neobuzdana. Jon se upoznao sa mastermindom Megadetha, Dave Mustainom i odmah prihvatio njegov gnjevan, brz i žestok stil života. Često su se družili i zajedno prolazili kroz razne dogodovštine. Da budemo precizniji, većinom su to bile nevolje. Jedne noći Dave se napio toliko da je završio na ispumpavanju želuca, a već sljedeće su se on i Jon posvađali i u hotelskoj sobi gađali lampama i telefonom. Dave, kakav je i inače, se ozbiljno naljutio pa je Savatageu zabranio otvaranje Megadethovog koncerta. Kako Jon pojašnjava, za sve su krive droge, kojih je bilo posvuda i koje je, u 24-satnom druženju sa Daveom, koristio u obilnim količinama. Situacija je iz trena u tren postajala sve teža, pa je, u jednom trenutku, postala nemoguća za kontrolirati te je Jon, vidjevši kuda to vodi, odustao od turneje i otišao na rehabilitaciju.
Nakon rehabilitacije, snimanje albuma Gutter Ballet je počelo. Mnoge pjesme, uključujući Thorazine Shuffle i Mentally Yours je Jon napisao tijekom oporavka. Naslovna, Gutter Ballet, je trebala biti snimljena posljednja. Bio je to album koji je uistinu pokazao prekretnicu u bendovom opusu i glazbenom smjeru, pošto je, sa ovim albumom, bend počeo sa pisanjem opernih dijelova, pjesmama su dodavali kompleksnije dijelove, a time su automatski postajale i duže, a vokal je bio više kazališni nego na prijašnjim uratcima. Pravi razlog u preokretu je ležao u Jonu ili, da budemo točniji, njegovu menadžeru Jonu Goldwateru, koji mu je poklonio ulaznice za predstavu Phantom of the Opera. Inspiriran kompleksnošću glazbe, likova, aranžmanima i pričom općenito, iz kazališta je odmah odjurio u studio, sjeo za klavir i krenuo sa skladanjem glazbe za nadolazeći album. Do tog trenutka, bend je radio tek na dvije pjesme: Hounds of Zaroff i Temptation Revelation. Jon je htio album nazvati Temptation Revelation, no kada je napisao Gutter Ballet, predomislio se. I to je bio logičan potez, budući da je naslovna pjesma (po mom mišljenju) ustinu kamen temeljac i pokazatelj onoga što će Savatage u budućnosti postati. I ponovo, dva video spota su snimljena, i to za naslovnu, te za pjesmu When the Crowd is Gone. I to je bio logičan izbor, budući da te dvije pjesme najbolje predstavljaju novi Savatageov stil. Ovaj album je donio još nešto novo. Po prvi put u svojoj povijesti, Savatage postaje peteročlani bend. Naime, braći Oliva se pridružio Chris Caffery, gitarist koji je odsvirao druge gitare na albumu i čovjek koji će pratiti Jona, Paula i ostatak ekipe u, kako raznim projektima, tako i samom Savatageu veoma često. Vrhunski gitarist, veoma kompleksan, a opet jednostavan, žestok a melodičan, glasan a tako tih. Usudim se reći, vjerovatno gitarist koji se svojim stilom sviranja najviše približio nedodirljivosti Chrisa Olive.
Turneja koja je uslijedila bila je izuzetno posjećena, video spotovi su im se vrtjeli na (tada) popularnoj televiziji MTV, prodaja albuma je išla zadovoljavajuće, a dečki su konačno pronašli svoj stil i slobodu komponiranja, što je najvažnije za jednog umjetnika. Međutim, kako bi postali veliki bend, znali su da moraju napraviti nešto veliko. I nije im dugo trebalo. I opet je spas donio Paul O'Neill.
On i Jon su se družili u njegovom stanu, vježbali i pokušavali napisati nov materijal. Tada je Jon malo pronjuškao po stanu i naišao na Paulov stari projekt napisan 1979., ali nikad izdan. Pročitao ga je. Koncept mu se svidio i, kao glavni čovjek u bendu, odlučio da to bude novi album Savatagea. Ušli su u studio i počeli snimati. Zbog njegova uređenja na Svatageov stil, albumu je trebalo devet mjeseci da se snimi. Ali, isplatilo se čekati.
Bila je 1991., godina uspjeha za rock glazbu. Glam scena je bila na svom vrhuncu, a bendovi Bon Jovi, Skid Row i Motley Crue zauzimali su sva prva mjesta na ljestvicama. Međutim, postojao je problem. Iako su to sve bili veoma kvalitetni bendovi, svaki sa svojim posebnim štihom, ipak nije bilo previše razlike među njima. Bili su isti. Savatag je te godine svijetu ponudio nešto drugačije. Nešto što se nije čulo doista dugo.
Streets, njihov novi album, je bio zapravo rock-opera, spoj rocka i klasične glazbe sažet u kompleksnu priču koja se odvija albumom, nastao po uzoru na The Whoov Tommy. Na ovom albumu Jon se zaista primio posla, pa je, uz pisanje pjesama, sviranje klavijatura i pjevanja, odsvirao bubnjeve na nekoliko pjesama.
Priča na albumu se odvija oko izvjesne rock zvijezde DT Jesusa, koji je propao u biznisu pa se bacio na dilanje droge. I to priča počinje, a opisuje DT-ov ponovni ustanak među slavne i njegov ponovni pad. Pošto je i sam Jon prošao nešto slično, razumljivo je da se odlučio baš za ovu priču.
Za ovaj album snimljeno je 26 pjesama i one su, u originalnom planu, sve trebale biti snimljene na dvostruki LP. Ipak, diskografska kuća se nije složila s tim (tvrdeći da je izdavanje dvostrukog LP-ja prevelik rizik), pa je set-lista skraćena na 16 pjesama koje čine tu izuzetno poučnu priču. Zanimljiva je činjenica ta da su dečki trebali album nazvati Ghost in the Ruins, no ipak su se odlučili za Streets, dodavši mu pridjev – A Rock Opera.
Sjećate se kontradiktornosti koja prati Savatage? Ni ovdje nije izostala. Naime, upravo kada je Savatage dosegnuo svoj vrh skladanja glazbe, pojavio se pokret jednostavnih momaka koji su svirali jednostavnu glazbu. I svi su poludjeli za njima. Pokret je došao iz Seattlea, a zvao se – pogađate – grunge. Album nije dosegao prodaju kojoj su se dečki nadali pa je Jon, frustriran podvigom, 1992. (na kraju popratne turneje), odlučio odstupiti iz uloge pjevača Savatagea, te je više vremena provodio uz svoje nove projekte: brodvejsku predstavu imena Romanov, te novi bend, Doctor Butcher. Naravno, Jon nikada nije izašao iz Savatagea; nastavio je pisati pjesme za bend i svirati klavijature, te producirati albume zajedno sa Paulom.
Zacha Stevensa je sa Savatageom upoznao Chrisov tehničar za gitare, Don Campbell. Sudeći po Jonovim riječima, Zach je bio izuzetna osoba koja je veoma poštovala Savatageov rad. Zato je bio izuzetno sretan kada mu je Jon predložio mjesto pjevača. Pošto je i sam pjevao u bendu Wicked Witch, te bio željan nekog većeg i boljeg benda, nije mogao odbiti ponudu. Zach je postao novi pjevač Savatagea. Uz Zacha, sa Jonom se ponovo počeo družiti i Chris Caffery, koji je izašao iz Savatagea nakon albuma Gutter Ballet, a na mjesto bubnjara Stevea Wacholza došao je bubnjar iz grupe Roxx Gang, čovjek imena Andy James. U to vrijeme su Jon i Chris Caffery radili u bendu Doctor Butcher, dok su Chris Oliva, Zach Stevens i ekipa radili na novom Savatageovom albumu.
Edge Of Thorn je izašao 1993. i, po prvi put, Savatage je dobio komercijalan uspjeh, ogromnu radio slušanost, a održali su i turneju koja je proglašena najboljom turnejom benda ikada.
Bio je to prvi album sa Zacharyjem Stevensom na vokalima, ali i album koji je nastavio u sada već utvrđenom Savatageovom stilu. Album koji je ujednačen cijelom svojom dužinom, album na kojem se niti jedna pjesma ne ističe posebno, no kao cjelina je izuzetno kvalitetan. Postava na albumu bila je sljedeća: Zachary Stevens (vokali), Chris Oliva (gitare), Johnny Lee Middleton (bas gitara) i Steve Wacholz (bubnjevi, ali samo elektronski), plus dodatni glazbenik: Jon Oliva (klavijature). Andy James na bubnjevima im se pridružio tek na promotivnoj turneju, baš kao i Wes Garren na gitarama i klavijaturama. Skladateljski dvojac je i dalje bio Jon Oliva i Paul O'Neill, a naslovnicu je ponovo radio Gary Smith, koji je ovoga puta na svoj prekrasni uradak uvrstio i Dawn Oliva, Jonovu suprugu.
Savatage je ovim albumom uistinu dosegao komercijani vrhunac. Ljudi su ih prepoznavali na „prvo slušanje“ sagradili su svoj osebujan stil, utabali si staze za budućnost, te punili dvorane. I opet se dogodila kontradiktornost. U najvećoj slavi, na najposjećenijoj turneji, u sred najveće prodaje, dogodila se najtragičnija nesreća. Jedan od članova će morati biti zamijenjen. Zauvijek.
17. listopada 1993., negdje oko 3:30 ujutro, Chris i njegova supruga su se vozili autocestom na koncert u blizini Tampe, Florida. Dolazeći automobil želio je preteći kamion koji se nalazio ispred njega, nagazio na papučicu gasa, uletio u tzv. „škare“ i udario Chrisov automobil. Vozač je bio „samo“ pijan, ali Chrisa više nije bilo uopće. Proglašen je mrtav na licu mjesta, dok je Dawn (njegova supruga) prevežena u bolnicu sa teškim ozljedama. Jedna čašica previše, jedan kilometar više na kilometar-satu. Za tragediju, više i nije potrebno. Sasvim dovoljno da se izbriše budućnost možda i najboljeg gitarista koji je hodao ovim svijetom. Sasvim dovoljno da se izbriše njegov život. Žalosno. Tragično.
Savatage je (ponovno sa Jonom na čelu) odsvirao koncert poslije Chrisove sahrane, ali bez gitarista. U spomen na Chrisa, bijeli Stratocaster sa iscrtanim ružinim trnjem preko cijeloga vrata samo je stajao na pozornici, da ga svi gledaju, ali da ga nitko ne dirne jer, postojao je samo jedan čovjek koji ga je mogao svirati onako kako bi trebalo. A tog čovjeka više nije bilo. Chris se nikada nije odvajao od te gitare, često bi znao govoriti njegov otac. Zapravo, nekoliko puta ga je uhvatio kako sjedi na zahodskoj školjci i drži ju u rukama. Držao ju je dok je jeo, dok je gledao TV, dok je spavao. Drži ju i danas jer je pokopan s njom. Možda i svira, samo nekoj drugoj publici, tonovima koje ćemo možda čuti jednog dana.
Savatage poslije Chrisa
Gdje jedna snaga umre, rodi se druga. Dvostruko jača. Još na samom početku njihovih karijera, braća Oliva su se dogovorili da, ako se jednom dogodi nešto ružno, drugi nastavi raditi u sjećanje prvoga. Jon se držao tog dogovora, te se odlučio vratiti u Savatage i nastaviti snimati. Sjećanje na jednog brata i njegova glazba nastavit će živjeti kroz djelovanje drugog. Nakon svega, pitam se, ima li išta jače od bratske ljubavi?
Kao što se moglo i očekivati, sljedeći album Savatagea bio je mračan i turoban, i sjajno je reflektirao žalost i gubitak kojeg je Jon osjetio na svojoj koži. Handfull Of Rain je bio deveti album u opusu benda, te prvi bez nikad prežaljenog Chrisa. Jon se na ovome albumu zaista potrudio, pa njegovo ime stoji pokraj tradicionalnih klavijatura i na gitarama, bas gitarama i bubnjevima. Novo ime u postavi Savatagea bio je Alex Skolnick, gitarist thrash metal benda Testament, i on je odsvirao vodeće gitare. Andy James je otišao iz benda. Na ovome albumu, bend se još više približio klasičnoj glazbi, posebice u pjevanju, čiji se kontrapunktorni stil najjače osjeća na pjesmi Chance. Posljednja pjesma na albumu, Alnoe You Breath, posvećena je tragično preminulom Chrisu. Skladateljski dio najvećim djelom pripada Jonu, ali svoj doprinos je (naravno) dao i Paul O'Neill. Nakon turneje, Alex Skolnick je napustio bend. Zamjena je pronađena u bivšem članu benda, Chrisu Caffreyu, ali i Alu Pitrelliju, čovjeku kojeg je predložila diskografska kuća Atlantic Records za koju je Savatage izdavao albume. Te iste, 1994., godine, bend je izdao i svoj prvi video. Bio je to zapis koncerta iz Japana, jednostavno nazvan Live in Japan.
1995. bend je izdao svoju drugu rock-operu i, možemo to tako nazvati, približio se našim prostorima više nego ikad. Album je sniman s puno entuzijazma, sa puno želje za uspjehom. I dečki nisu promašili. Prije svega, Jon je uveo novinu u bend koja je dodatno ojačala zvuk benda. Dvostruke gitare, s dugim „borbenim“ solo dionicama bile su pun pogodak. Chris Caffery i Al Pitrelli odlično su odradili posao na novom albumu, a isto tako je to odradio i skladateljski dvojac J.Oliva/P. O'Neill, te pridošlica u bend, Jeff Plate na bubnjevima. Album Dead Winter Dead ugledao je svijetlo dana godine 1995., i odmah dokazao da snaga Savatage nimalo ne slabi; baš naprotiv, jača je no ikad. Ovo je album koji je potvrdio sva očekivanja benda, sav trud, sve znanje i sve želje. Sa zvukom jačim nego ikad, pričom boljom nego ikad, još progresivnijim skladbama koje su još više vukle na klasičnu glazbu i cijelokupnom živom i slikovitom atmosferom koja vas tjera na ponovno slušanje, nije se moglo promašiti. I nije.
Zašto sam rekao da se bend „približio“ našim prostorima? Zato jer se radnja u priči odvija u godini 1990., na području ratne Bosne i Hercegovine, točnije u Sarajevu. Srđan Aleksović se priključuje srpskoj vojsci, s njom zauzima grad i upoznaje Katarinu Bašić, muslimanku. Priča se naglo seli u 1994., na gradski trg na kojem se nalazi stara katedrala na čijem se vrhu nalazi vodoriga kojoj je, za potrebe albuma, dodana natprirodna moć. Vodoriga stoljećima gleda ljude, pokušava ih upoznati i oponašati, ali joj ne ide. Najviše su joj se dojmile ljudske suze, no nije znala kako ih proizvesti. U gradu pod opsadom, živi starac koji je vidio i previše ratova u svom životu, te odlučuje odbiti sve strane osim svoje. Svaku noć se molio, te odlazio na gradski trg i svirao čelo. Glazba se širila kroz zrak i svi su je mogli čuti. Na sam Božić počeo je napad na grad, no starcu to nije smetalo. Ponovo je izišao na trg i svirao. Granate su počele padati i jedna od njih ga je ubila. Srđan i Katarina su privučeni predivnom glazbom, te oboje u istom trenutku dolaze na razrušeni trg. Vide čelo čija ih je glazba privukla, te se zaljubljuju, a vodoriga s katedrale konačno ispušta suzu.
Apsolutni hit na albumu je bio instrumental naziva Christmas Eva Sarajevo 12/24, koji je poharao top liste, a još veći uspjeh je doživio kao reprizirani singl na Christmas Eva And Other Stories, prvom albumu novonastale grupe pod vodstvom Jona Olive i Paula O'Neilla, Trans-Siberian Orchestra.
Trans-Siberian Orchestra je bio potpuno novi projekt kreativnog dvojca, koji je pomaknuo njihovu kreativnost na još jedan viši nivo. Naime, aranžmani koji su napisani za pjesme su zahtjevali veći broj glazbenika, stoga je ta novonastala grupa dvojcu zapravo dala kompromis koji ih je prisiljavao da se podignu za još jednu razinu. Naravno, kao iskusni glazbenici, Jon i Paul to nisu mogli odbiti, nego su angažirali gomilu glazbenika, uključili gomilu glazbala, te angažirali čak i cijeli simfonijski orkestar. Vrhunski majstori na violini, harfi, violončelu, klaviru i ostalim instrumentima, kao i dječji i ženski zbor, sada su bili pod dirigentskom palicom Paula O'Neilla. Glazba novonastalog projekta se može nazvati klasičnom glazbom pomješanom s rockom. A da stvar bude bolja, sve navedeno, s nevjerovatnom laserskom predstavom, možete uživo vidjeti na nekom od njihovih koncerata.
No, ostavimo se na tren Trans-siberain Orchestra, vratimo se na priču o Savatageu. Potpomognuti uspjehom Dead Winter Deada, dečki su odlučili snimiti novi album u istoj maniri. Njihov jedanaesti album, The Wake Of Magellan, napisan je pod inspiracijom dvaju događaja. Prvi događaj je tzv. Maersk Dubai incident, odnosno odluka kapetana jednog rumunjskog broda da baci u more tri slijepa putnika. Drugi je ubojstvo Veronice Guerin, irske reporterke koja je ubijena u neredima koje su izazvali dileri drogom u njenom rodnom gradu. Priča je kombinirana sa izmišljenim španjolskim moreplovcem, koji odlučuje isploviti na Atlanski ocean i ploviti dok brod ne potone. Nakon preživljenih oluja i nekoliko avantura, moreplovac vidi osobu kako se utapa u moru, te je odlučuje spasiti. Tada shvaća koliko je život zapravo vrijedan. I ne samo cijelokupan život, već svaka njegova minuta.
Album nije ponudio nijedan hit koji bi se proslavio (poput Sarajeva), ali je bend napravio značajan pomak uključivši gotovo cijeli bend u proces pisanja pjesama. Još jedna novina je ta da je album izašao za etiketu Nuclear Blast, a Jon Oliva je to prokomentirao kao izvrstan potez.
U to vrijeme počele su nastajati nove trzavice, ali ne među članovima benda, već među fanovima. Obožavatelji su shvatili da postoji previše razlike između Trans-Siberian Orchestra (TSO), koji je dobivao veću posjećenost, veću zaradu i dužu turneju, i Savatagea, koji je sada klizio prema svome kraju. Stoga su dečki odlučili dodati još simfoničnosti u svoj sljedeći album.
Bend se još neko vrijeme držao svog novog, rastućeg projekta, TSO, izdavši još dva albuma, The Christmas Attic (1998.) i Beethoven's Last Night (2000.), prekrasnu priču o posljednjoj noći u životu velikog skladatelja. No, došlo je vrijeme i za novi album matičnog benda. Trećeg travnja 2001. godine izašao je možda i najbolji Savatageov album. Dug, mračan, atmosferičan, jednako metalan i simfoničan, kompliciran i nadasve, genijalan. Poets And Madmen bio je vrh vrhova; nešto što se događa jednom u životu, sam vrhunac kojeg je uistinu teško „skinuti“. Iako nije doživio prevelik komercijalan uspjeh, na mene je ostavio velik dojam, jer upravo sa ovim albumom sam upoznao Savatage (njihov posljednji album; ironično, zar ne? Kontradiktorno možda?), shvatio da su oni zapravo genijaci koji su nepošteno zapostavljeni. S obzirom da za mene ovaj album ima sentimentalnu vrijednost, mogu nabrojati tek još nekoliko albuma koje mogu staviti u isti rang s njim. Iznad njega; teško je reći.
Albumom se i ovoga puta proteže priča bazirana na istini, a govori o Kevinu Carteru, novinaru koji je, od strahota koje je vidio u svojoj karijeri, poludio, te je zatvoren u bolnicu za duševne bolesnike koja je odavno napuštena. Tu počinje priča na albumu. Trojica mladića odlaze na put kako bi vidjeli bolnicu, možda i ušli u nju. Ulaze, ali na kraju svog strahovitog puta shvaćaju kako je Kevin još uvijek tu, bez obzira što je bolnica napuštena.
Ako volite misterije, napetu atmosferu, heavy metal i dobru priču, sa zadovoljstvom ću vam preporučiti ovaj album (preslušajte ga, neću vam odavati sve tajne). Glazbeno, na albumu se može pronaći gotovo sve: od čvrstih metal riffova (I Seek Power, Awaken), preko klasičnog hard rocka (Drive) i balada (Back to a Reason), pa sve do morbidne kazališne predstave prepune klasične glazbe u obliku desetominutne pjesme Morphine Child.
Na pisanju albuma je opet sudjelovao cijeli bend, što se itekako osjeti, a za kristalno čist zvuk se pobrinuo producentski dvojac, sveprisutni Oliva/O'Neill, a najveće osvježenje je bilo ponovno čuti Jonov vokal. Jon se vratio na mjesto pjevača jer je Zach napustio bend iz obiteljskih razloga. Svojim oštrim, izravnim i nadasve čvrstim i teškim vokalom, Jon je dao svoj najveći doprinos, bez kojeg ovaj album ne bi bio ono što jest. Sve u svemu, bio je to vrhunac karijere jednog izvanrednog benda, album koji je, po mom mišljenju, definirao izgled jednog progressive metal albuma, ali i album koji je označio kraj jedne predivne ere.
Broadway-metal bend, kako su ih inače nazivali, Savatage nije imao budućnost. TSO je odnio svu pozornost (a kako i ne bi, kad u jednom trenutku svira oko 30-ak ljudi, i sve to uživo), a Jon je imao još nekoliko ideja koji se nisu uklapali u Savatageov opus. Osnovao je svoj vlastiti bend, Jon Oliva's Pain, te s njima izdao četiri albuma, od kojih je posljednji Festival iz 2010. godine. Chris Caffery piše svoju vlastitu glazbu, te je također izdao nekoliko solo albuma. Zachary Stevens je osnovao bend imena Circle II Circle, i on se možda najviše približio Savatageovom stilu, poglavito albumom Burden Of Truth, konceptualnim albumom baziranom na Dan Brownovoj knjizi Da Vincijev Kod.
Jedina zraka sunca u sad već deset godina dugoj mračnoj pauzi Savatgea je Jonova izjava kako bi volio snimiti još jedan album sa Savatageom, koji bi bio popraćen i DVD izdanjem. Album bi trebao obuhvatiti gotovo sve članove koji su prošli kroz bend, uključujući i originalnog bubnjara Stevea Wacholza. No, 2006. Jon je demantirao sve te izjave o reunionu benda, budući da svi članovi Savatagea sviraju u TSO-u, te se taj bend najviše približio Savatageovom stilu. I ne samo približio. Ja bih rekao, uspješno nastavio tradiciju.
I što reći nakon ovoliko ispisanih riječi? Savatage je bio jedna prekrasna era, jedna snaga koju su osnovala dvojica braće od kojih jedan sada svira anđelima, dok se drugi primio nešto skromnije zadaće, svirajući za smrtnike. No, nije ni bitno tko svira kome. Bitno je da glazba nastavlja živjeti. A ja u svakom sljedećem odsviranom tonu čujem Chrisa. I mislim da je Jon povukao odličan potez. Jer, dok je glazbe, i ljudi žive među nama.