{mosthumbviewer: images/SGKolumne/2010/metallica/metallica.jpg, images/SGKolumne/2010/metallica/metallicam.jpg, Metallica, Center}
U redcima koji slijede ispričati ću vam povijest jedne od najpoznatijih, ako ne i najpoznatije metal grupe na svijetu. Naravno, radi se o Metallici. Stoga se udobno zavalite u stolac ispred kompjutora i vratimo se u prošlost.
Sve je počelo još davne 1981. godine, kad je 28. listopada bubnjar Lars Ulrich gitaristu i pjevaču Jamesu Hetfieldu ubacio bubu u uho, rekavši da ima gotovu pjesmu koju čuva za svoj bend. Prava istina je da Lars tada još nije imao nikakav bend, ali nakon što mu se James pridružio, dobio ga je.
Inače, Lars je porijeklom Danac, rođen je u Kopenhagenu, a otac mu je bio poznati tenisač. Kako je htio da mu i sin krene istim putem, preselili su se u Kaliforniju, međutim Lars je ubrzo zbog teških treninga i ozljeda odustao od tenisa i 1981. otišao u London, gdje se priključio novom valu heavy metala. Iste godine se vraća u SAD, nakon čega počinje naša priča.
Prvu pjesmu snimili su na starom rekorderu. James ju je odpjevao, svirao ritam gitaru i bas, a Lars je dobio ulogu bubnjara, osobe koja ugovara nastupe i menadžera. Jamesovog prijatelja Rona McGovneya su nagovorili da im dalje svira bas, a Dave Mustaine je u ruke dobio lead gitaru nakon što se javio na oglas u lokalnim novinama The Recycler.
Naziv METALLICA predložio im je prijatelj Ron Quintana i ubrzo su počeli nastupati u okolici Los Angelesa kao predgrupa bendovima poput Saxona. Ubrzo su snimili i demo pod nazivom No Life Till Leather, a kaseta na kojoj je bio snimljen počela je kružiti underground scenom LA i polako su postali poznati.
Iste godine odsvirali su dva koncerta u San Franciscu i otkrili da ih tamošnja publika puno bolje prihvaća nego u LA. Tijekom nastupa su se upoznali s bendom Trauma i njihovim basistom Cliffom Burtonom, koji se ubrzo priključio bendu.
U međuvremenu, primjerak njihovog dema dospio je u ruke Jona Zazule, koji je posjedovao studio u New Yorku nazvan Metal Heaven. Dotični je ubrzo pozvao bend da dođu na istočnu obalu napraviti nekoliko nastupa i snimiti album. Naravno, nisu ga odbili i ubrzo su stigli u NY u ukradenom U-Haulu. Međutim, Dave Mustaine je polako postajao sve teži za podnijeti i jedva su više uspjevali surađivati s njim. Zbog toga su ga nekoliko tjedana nakon dolaska u NY izbacili iz benda. Kasnije je osnovao Megadeth.
Zamjenu im je predložio Mark Whitakker – Kirka Hammetta iz thrash benda Exodus. Bend se složio i nakon kratkog dogovaranja i nagovaranja Kirk je stigao u NY i tako se 1983. godine pridružio Metallici.
Ubrzo su napori urodili plodom i završen je prvi album – Kill 'Em All (prvotni naziv trebao je biti Metal Up Your Ass!). Objavili su ga krajem 1983. godine, nakon čega su krenuli na turneju i za njih se pročulo diljem SAD i Europe.
Više nisu bili bend koji ima samo demo snimku i ništa više, a sad je bilo vrijeme i da dokažu da nisu samo projekt s jednim albumom. 1984. godine ušli su u Sweet Silence studio u Kopenhagenu i započeli snimanje drugog albuma s producentom Flemmingom Rassmussenom. Nastao je Ride The Lightning, kojim su definitivno uspjeli u naumu da se dokažu svijetu, jer je do kraja godine prodan u pola milijuna kopija i postigao je multiplatinastu nakladu. Album je bio mnogo zreliji i jači od prvoga i ubrzo im je stigao poziv od menadžera iz Qprimea i diskografske kuće Elektra, nakon čega su s njima potpisali ugovore i krenuli osvojiti svijet.
Već 1985. godine vratili su se u isti studio i snimili Master Of Puppets, kojeg su miksali u LA-u s Michaelom Wagnerom. Album je pušten u javnost 1986. godine i osigurao im šestomjesečnu turneju s Ozzyem Osbournom, koja je prekinuta kad je Hetfield ozlijedio zglob. Uz to, album se našao na vrhu glazbenih ljestvica i tako im stvorio hrpu vjernih fanova. Postali su poznatiji nego ikad, ime Metallica se širilo svijetom, iako je to još do prije kratkog vremena izgledalo nevjerojatno.
{mosthumbviewer: images/SGKolumne/2010/metallica/metallica1.jpg, images/SGKolumne/2010/metallica/metallica1m.jpg, Metallica, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Ipak, sreća je bila kratkog vijeka – već 1986. godine, 27. rujna, doživjeli su tešku nesreću. Tijekom turneje po Europi, za vrijeme noćne vožnje autobus u kojem su bili prevrnuo se i pri tome je poginuo Cliff Burton. S obzirom na ogromni utjecaj koji je imao u bendu te na njegovo znanje o glazbi uopće, nastavak djelovanja Metallice bez Cliffa izgledao je gotovo nemoguć. Ipak, nakon kraćeg perioda žalovanja, Lars, James i Kirk odlučili su krenuti dalje s bendom i boriti se. Nakon gotovo 40 audicija, pronašli su novog basista – Jasona Newsteda iz Michigana, koji je pristao iskoristiti svoju životnu šansu.
Odmah nakon popunjavanja ispražnjenog mjesta u bendu bacili su se na turneju, nakon koje su nabrzaka snimili i ep sastavljen od cover stvari i nazvali ga Garage Days Re-Revisited. Zanimljivo je to što je ep zapravo uglavnom i snimljen u Larsovoj garaži.
Kad se Jason potpuno udomaćio u bendu, krenuli su sa snimanjem četvrtog po redu studijskog albuma i ...And Justice For All ugledao je svjetlo dana 1988. godine. Album je bio potpuni uspjeh, popeo se na šesto mjesto na US glazbenoj ljestvici, bio nominiran za nagradu Grammy za najbolji metal/hard rock album, a bend je pomeo i headlinere Monsters Of Rock turneje – Van Halen! Napokon su se bili popeli na vrh. U to vrijeme snimljen je i video spot za pjesmu One.
Zatim se bend bacio na novu svjetsku turneju, tijekom koje su nastupali u gotovo svim dijelovima svijeta, a u međuvremenu su izdali i dva singla s pjesmama sa najnovijeg albuma.
I tako je 1991. godine došlo vrijeme za još jedan album – objavljen je Black. Ako napomenemo da je sniman s producentom Bobom Rockom (zvuči poznato?) i da ih je lansirao u svijet megazvjezda, zaključujemo da se radilo o punom pogotku! Naime, album je vrlo brzo postao broj jedan (nije opet aluzija na strip!) u cijelom svijetu, pokorivši sve ljestvice i ostavši na tom mjestu čak nekoliko tjedana. Prodali su ga u čak 15 milijuna primjeraka, izvukli iz njega čak nekoliko singlova i osvojili Grammy i nagradu MTV-a. S ciljem promoviranja novog albuma, njihova izdavačka kuća Elektra organizirala je promotivnu zabavu u Madison Square Gardenu i obožavateljima podijelila čak 19 tisuća ulaznica za koncerte. Iste te godine Metallica je prvi put nastupila u Moskvi pred čak 500 tisuća fanova!
S obzirom na uspjeh albuma, bend je krenuo na gotovo trogodišnju turneju, tijekom koje su nastupali i sa Guns N'Roses na stadionima te na mnogim festivalima. Na koncertu u Orlandu 1992. godine arenu u kojoj su nastupali fanovi su toliko oštetili da je bend morao platiti 38 tisuća dolara za popravke i čišćenje. U Montrealu, pak, tijekom koncerta je došlo do eksplozije pri kojoj je Hetfieldu ozlijeđena lijeva ruka i desno rame te ga je u ostatku turneje morao zamijeniti John Marshall. 1993. godine u Indoneziji došlo je do nereda prilikom ulaska publike u dvoranu i morala je intervenirati policija, a 80 osoba je primljeno u bolnicu.
Sve to iscrpilo je članove benda i na neko vrijeme su se prepustili svojim privatnim životima. Stoga u razdoblju od skoro četiri godine nije bilo nikakvih naznaka dolaska novog albuma.
{mosthumbviewer: images/SGKolumne/2010/metallica/metallica2.jpg, images/SGKolumne/2010/metallica/metallica2m.jpg, Metallica, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
A onda je stigao Load. Snimili su ga u Kaliforniji, a radilo se o najduljem njihovom albumu do tad, jer se sastojao od čak 14 pjesama. Producirao ga je (opet) Bob Rock. Ukupan dojam bio je da se radilo o dosta drugačijem albumu od Blacka, možda i stoga što je bend bio već zasićen njime.
No, pošto je tijekom snimanja Loada zabilježeno toliko puno ideja za pjesme, već 1997. godine slijedio je Reload. I došlo je vrijeme za novu turneju – Load Tour. Tu su već bili uložili puno novih ideja, tako da su koncerti svirani na 2 stagea, trajali su po više od dva sata te bili nakrcani modernom tehnologijom. Istina, Load nije bio toliko uspješan u prodaji kao Black, ali turneja je bila iznimno uspješna.
Već godinu kasnije, 1998., izdali su Garage Inc., koji se sastojao od dva CD-a, na koje su natrpali čak 11 novih covera. Time su htjeli pokazati (i dokazati) svojim fanovima da im je, unatoč financijskim uspjesima, glazba i dalje na prvom mjestu.
Iz te ideje nastala je iduća – 1999. godine dogovorili su suradnju s Simfonijom San Francisca, koja je ostvarena u dvije travanjske noći iste godine kad su nastupili s njima u Berkeley Community Theateru. Cijeli nastup zabilježen je kamerama i krajem godine izdan je dvostruki DVD S&M, ispunjen njihovim starim pjesmama odsviranim na novi način.
U ljeto 2000. godine bend je odlučio dokazati da mogu organizirati cijelu novu turneju nevezano uz izdavanje ikakvog novog albuma. U tome su i uspjeli – Summer Sanitarium turneja pokazala se ogromnim uspjehom. A onda su fanovi već postali nestrpljivi oko izdavanja sljedećeg albuma...
...a zatim uplašeni, kad je 2001. Jason Newsted napustio bend. Mnogi su smatrali da je to sigurni kraj benda, a sam bend je odlučio uzeti si pauzu i utaborili su se u bivšim vojnim barakama koje su nazvali The Presidio, odlučivši ne žuriti s odlukom o zamjeni za Newsteda. U međuvremenu su odlučili prepustiti producentu Bobu Rocku sve bas dionice. Sredinom godine Hetfield je zaključio da mu je krajnje vrijeme da se pozabavi zdravljem, kako bi mogao dalje kreativno sudjelovati u radu benda. I tako su svi članovi iskoristili to razdoblje da se odmore i shvate što zapravo žele.
Kad su se ponovo skupili 2002., odlučili su snimiti St. Anger s Bobom Rockom. Snimanje se odvijalo u samom Presidiju i rezultiralo je potpuno drugačijim radom nego do tad. Tekstove su pisali svi, glazbu također, a sama izvedba je bila skroz suprotna onoj koja je prethodila dotadašnjim albumima. St. Anger je ispao, slijedom toga, drugačiji od svih drugih albuma...
{mosthumbviewer: images/SGKolumne/2010/metallica/metallica3.jpg, images/SGKolumne/2010/metallica/metallica3m.jpg, Metallica, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Iste godine su napokon odlučili pronaći pravog basista, a nakon nekoliko audicija izbor je pao na Roberta Trujilla, bivšeg basista Suicidal Tendenciesa i Ozzyja Osbournea. A onda su krenuli na novu turneju. Počela je u lipnju, a trajala je gotovo 19 mjeseci. Tijekom turneje su svirali pred mnoštvom ljudi, na nekim koncertima i do 60 000 fanova. Između ostaloga, u Parizu su u jednom danu odsvirali tri koncerta u tri različita kluba.
U to vrijeme je bio gotov i dokumentarac o bendu koji su snimali Joe Berlinger i Bruce Sinofsky, o razdoblju između 2001. i 2003., nazvan Some Kind Of Monster, sastavljen od 2 sata i 20 minuta materijala. Međutim, kad je prikazan na Sundance Independent Film Festivalu 2004, kritičari su ga pokopali. Ali već na idućoj dodjeli Grammyja su slavili – osvojili su nagradu za najbolju metal izvedbu za St. Anger. Ipak, ne dajući se obeshrabriti kritikama, poslali su film u kina, prvo u sjevernoamerička, gdje je prikazivan 3 mjeseca, a zatim i u europska.
A onda je došao red i na knjigu: prvu svoju službenu izdali su pod nazivom So What! The Good, the Mad, and the Ugly. U nju su bili uvršteni članci iz časopisa Metallicinog fan kluba iz razdoblja od 1994. do 2004.
{mosthumbviewer: images/SGKolumne/2010/metallica/metallica4.jpg, images/SGKolumne/2010/metallica/metallica4m.jpg, Metallica u Zagrebu; Foto: Silvijo Selman, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Iduću, 2005. godinu proveli su relativno mirno, odsviravši samo 2 manja koncerta s Rolling Stonesima u studenom. I 2006. se okupiše u studiju da započnu rad na sljedećem albumu. Za tu priliku su bili pronašli novog producenta – Ricka Rubina. Snimanje su prekidali samo odlascima na koncerte, u Južnu Afriku, Europu, Japan i Koreju.
Kad su završili s koncertima odlučno su se opet posvetili snimanju. Rubin je bio različit od Rocka po tome što se nastoji što manje miješati u snimanje, tako da je navraćao u studio samo kako bi provjeravao ide li sve kako treba, a bendu je savjetovao da se ne boje svoje prošlosti, ponovnog otkrivanja korijena te da se više koncentriraju na izvedbu nego na dorađivanje snimljenog materijala. Tako je prepustio bendu da sami nađu rješenja za koja smatraju da su najbolja. Tako je i bilo.
Death Magnetic je napokon pušten u javnost 12. rujna 2008., postigavši ogromne uspjehe i zasjevši na vrhove svih glazbenih ljestvica. Pjesme poput The Day That Never Comes, Broken, Beat & Scarred i All Nightmare Long postale su instant hitovi.
Već iduće godine u svibnju izašao je i novi Guitar Hero: Metallica, koji je sadržavao čak 28 pjesama Metallice i 21 pjesmu drugih bendova, uključujući i pojavljivanje Kinga Diamonda i Lemmyja iz Motorheada.
Napokon, negdje u to vrijeme, zaključivši da je vrijeme za još jednu turneju, spakirali su se i krenuli na World Magnetic Tour, tijekom koje smo ih i mi susreli na Hipodromu u Zagrebu, gdje su svirali pred čak 36 tisuća ljudi, koji su ih došli čuti i vidjeti unatoč kiši koja nije prestajala i blatu koje je prijetilo da postane neprohodno. Ostalo već znate... izvještaj iz Zagreba