A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Chicago | 2:15 | ||||
2 | Raised Right Men | 3:24 | ||||
3 | Talking At The Same Time | 4:13 | ||||
4 | Get Lost | 2:43 | ||||
5 | Face To The Highway | 3:44 | ||||
6 | Pay Me | 3:15 | ||||
7 | Back In The Crowd | 2:49 | ||||
8 | Bad As Me | 3:10 | ||||
9 | Kiss Me | 3:42 | ||||
10 | Satisfied | 4:07 | ||||
11 | Last Leaf | 2:56 | ||||
12 | Hell Broke Luce | 3:57 | ||||
13 | New Year's Eve | 4:28 |
Opirem se koliko god mogu bilo kakvim automatizmima pri ocjenjivanju radova ustoličenih veličina, čak posebno kad je u pitanju alternativniji izričaj i bez pardona ću bilo gdje i bilo kome reći kako Leonard Cohen nije snimio uistinu snažan studijski album još od "I'm Your Man" baš kao što to The Rolling Stones nisu učinili još tamo od tek načetih sedamdesetih. I to nije poza, to je nužna i dužna kritika, naravno, kao i svaka iskrena, duboko osobna, ali zavijena u argument. Onakva kakvu zavrjeđuje i odavno etiketiran velikan singer/songwriter scene, ali gotovo jednako tako odavno i cjelokupne popularne glazbe. Tom Waits je, naravno, u pitanju, koji nas pohodi svojim tko zna kojim po redu albumom, ovisno što ćete sve uvrstiti u bogati i raznoliki, uvijek nedovoljno predvidljiv niz.
"Bad As Me" dolazi čak sedam godina nakon posljednjeg studijskog rada s potpuno novim materijalom. Toliko je čak, naime, prošlo od gustog i oporog koliko i briljantnog i zavodljivog "Real Gone", dok je trodijelna kompilacija "Orphans" iz 2006. bila "tek" nenadmašna vožnja kroz novije i starije raritete i prašnjave dragulje, sasvim, pak, dovoljna da posve primiri nedostatak novih Waitsovih avantura na opskurnim audio-valovima. I, da se nadovežem na vlastite uvodne riječi, jedinu opipljivu predvidljivost koju pritom ostavlja jest ona da u pitanju mora biti u najmanju ruku jako dobar album. Jer, uistinu, predvidjeti kakvim će točno instrumentarijem i s kakvom nakanom ovaj "bijeli čovjek, ali ima dušu za blues" zabrazditi sljedećim korakom više je nego nezahvalna, ali i nepotrebna disciplina koju "nagriza" tek pretplata na visoke ocjene kod većine kritike. Priznajem, uz svo cjepidlačenje, teško mi je i samom čak i donekle slabim ocijeniti ijedan njegov regularni studijski album još tamo od sada već davnog "Foreign Affairs".
Priznat ću, sad nakon pet ili šest slušanja, da sam na prvu pomislio da bi "Bad As Me" mogao unijeti pomutnje u taj red i tu vrstu predvidljivosti. Nije me instantno zgrabio i povukao za sobom, ali nije ni "Real Gone". Ponovna slušanja, opuštanje senzora i ulazak u mahnitu Waitsovu shemu posve su promijenili dojam. Zbirka od trinaest jednostavnih, egzotično golišavih pjesama nije bez mana, ali to je opet izvedeno na način svojstven samo barba Tomi. Već letimičan pogled na popis pjesama s pripadajućom minutažom ukazuje na težnju za jednostavnošću – najduža pjesma nije ni blizu punjenju pet minuta trajanja, a jednoj je prišiven toliko ljigavo konvencionalan naziv poput "Kiss Me".
A, uvjetno rečeno, "Bad As Me" slijedi formulu kakvu je njegovao "Mule Variations" na izdahu devedesetih – u formi albuma sažima autorove glazbene fascinacije i pojavne oblike. No, dok je "Mule Variations" bio glomazan album, namjerno bitan i širokih ruku, ovomilenijski best-of-Waits dolazi, dakle, u formi jednostavnog, malog albuma, naizgled neuglednog i bez ikakvih pretenzija i želja da bude grandiozan. Samim startom, s prašnjavim puhačima gonjenom minijaturom "Chicago", Waits kao da daje do znanja: ne, nećete čuti bogzna što novoga, ali ovo je najbolje i jedino što od mene možete ovoga časa dobiti, svidjelo se kome ili ne. Da bi se razvalio po toj tapiseriji od pjesama u svim svojim autorsko-izvođačkim pozicijama – od bluesa krojenog po svom zakonu u "Raised Right Men" i rockabillyja kakvog bi pjevao Elvis da je poživio do današnjih dana u "Get Lost" pa do predivnih balada, što country ugođaja poput "Last Leaf", što kavanskog štiha poput završne "New Year's Eve" ili što naprosto umotanih u antiknost čiste sjete kao što je slučaj s "Pay Me". I opet vas, usprkos svoj prepoznatljivosti, uhvatio ne sasvim spremne baš na… e, to. Pjevao hrapavo maznim falsettom kao u neodoljivoj "Talking at the Same Time" ili lomeći žilete u grlu kao u divljoj "Hell Broke Luce", on ostaje onaj isti neprikosnoveni veliki i autor i izvođač, čuvar glazbenih groblja kakvog ne može ne voljeti svaki audio-avanturist.
I opet, dakle, bit će njegov taj odjeljak u kojeg ulaze najuzbudljivija ostvarenja godišnje diskografske produkcije. Ne, neće napraviti bitnije tektonske pomake, neće ga onako opako šarmantnog zavoljeti ni nove kućanice ni klinci žedni hi-fi vatrometa, neće postaviti nikome nove standarde, pa ni samome sebi. Barba Tomi to pozicioniranje jednostavno ide od ruke, onako, ležerno, bez imalo muke oko nota ili stihova, bez snatrenja kamo s čim i kako. Tu je, baš tu, njegova snaga i izvorište samouvjerenosti kojom natapa svoj dar. Još jedna visoka ocjena, naravno – ne da hrani taštinu ili, ne daj Bože, proizvodi oholosti, već kao još jedan u nizu pečata na tek još jedan u nizu sjajno odrađenih dokumenata.
Toni Matošin
« Glitter And Doom Live | Tom Waits Albumi Kronologija |