Review
Vjerujem da je reakcija mnogih na vijest da će Stjepan Hauser i Damir Urban izdati zajednički album bila: “Zašto?” Naime, jedan od njih izdaje albume otprilike svaki put kada u Sahari zatutnji iz oblaka, a drugi je upravo postigao svjetsku slavu. No, očito su se na suradnju odlučili nakon upoznavanja na jednom božićnom koncertu pred godinu i pol, a rezultat toga sada možemo čuti u obliku njihovog zajedničkog albuma.
A rezultat je zanimljiv. Predvidljiv, no svejedno zanimljiv. Naime, radi se o akustičnim obradama nekoliko Urbanovih uspješnica, među koje je ubačeno i nekoliko skladbi drugih autora. Ako ste slušali violončelistički dvojac 2Cellos sačinjen od Hausera i njegovog kolege Luke Šulića, znate kako otprilike zvuči instrumentalni dio. Hauser je vrstan violončelist i slušati njegove glazbene interpretacije ogroman je gušt. Svaka sitnica koju ubaci u svirku, sve one suptilne oscilacije u intenzitetu sviranja, sve to Hauser majstorski spaja u intrigantnu instrumentalnu mrežu koja dobiva na popunjenosti u trenucima kada Goran Kovačić uleti u pjesmu na klaviru. Skoro pa da se zapitate kako bi bilo i da Šulić i Hauser odluče inkorporirati dodatnu instrumentalizaciju u svoje obrade. Kao neki poseban dodatak albumu, Hauser ga otvara i zatvara s dvije skladbe na violončelu, Alone, Giovannija Sollime i Bachovom 2. suitom u d molu za violončelo.
No ono čime sam se pomalo i razočarao je Urban. Poznat po svom jedinstvenom vokalu, na ovom albumu jednostavno zvuči neinspirirano, s premalo emocija i previše grube deračine. I dok je Hauser ovaj album shvatio maksimalno ozbiljno i odradio ga korektno, Urban se možda, vjerujem u najboljoj namjeri, i previše zaigrao sa svojim glasom i prešao u neke nepotrebne, prežestoke interpretacije vlastitih pjesama.
I tako imamo polarizirani album. S jedne strane svjedočimo veoma dobroj i inovativnoj akustičnoj interpretaciji poznatih pjesama dok bi s druge strane vokali mogli biti daleko bolje izvedeni. Ne preostaje nam ništa drugo nego se ponadati da će drugog puta biti ipak malo bolje. Nije da dečki nisu sposobni.
Demian Vokši
