Review
Novi studijski uradak britanskog boy banda izmamio je od mnogih uzdahe oduševljenja pa su i sami izvođači, ne očekujući tako pozitivnu reakciju ostali začuđeni postignutim. Potaknuti velikim interesom za The Circus koji je dospio među najprodavanije albume u 2008. godini, najavili su turneju u nadolazećem nam ljetu.
Take That je većini poznat kao sastav u kojem je pjevao tada još mladić Robbie Williams. Od 1990., kada je sastav okupljen, često je svojim singlovima dospijevao na vrhove top ljestvica u Velikoj Britaniji. Neslaganja među članovima dovela su grupu do raspada. Nakon skoro desetljeća, dečki su se zaželjeli svih blagodati koje slava nosi sa sobom. Tako se 2005. Gary Barlow, Howard Donald, Jason Orange i Mark Owen vraćaju u velikom stilu, što najbolje dokazuje njihov prethodni album Beautiful World. No na stranu sve ono što je sad već povijest. Kroz glavu mi upravo tutnjaju njihovi stihovi sa posljednjeg uratka koji me, moram priznati nije ostavio bez daha nakon prvog preslušavanja. Pjesme zvuče dosta ukalupljeno i ne odskaču previše od onih kojima je tržište pretrpano – jednostavnih, ponegdje i predvidljivih tekstova što se posebno vidi u Hello, Julie i Up All Night. Već i sam naziv albuma povezuje ih sa Britney Spears što i nije baš neka reputacija (stoji to da su ideju i album donijeli negdje u isto vrijeme kao i već spomenuta posrnula zvijezda, pa je svatko zadržao svoj naziv, ali loše je već i to da razmišljaju isto kao ona). Da i ne govorim o Hold Up All Light koja zbog previše ponavljanja jednog te istog stiha ima iritantan refren.
No, uzme li se u obzir da upravo takvi „hitovi“ dobro prolaze kod ciljane publike koju većinom čine tinejdžerke kojima će lako pijevna melodija brzo ući u uho i time ih dobro pripremiti za histeričnu atmosferu na koncertima, možemo zaključiti da su dečki dobro obavili svoj posao. To bome i dokazuje pomama za ovim albumom koji je svojom rekordnom prodajom premašio čak i uspjeh Coldplaya.
Može biti da su i sami izvođači toga svjesni, što se može tumačiti i stihovima pjesme po kojoj je album nazvan, a govori da svi vole šou u cirkusu (koji se znamo, uvijek sastoje od sličnih trikova, no to ih ne sprječava da i dalje budu glavna atrakcija čim stignu u grad). Svi vole razonodu koja je sve više postala potrošna roba - danas koristiš jedno, sutra već slično i što je jednostavnije, to je publici pristupačnije.
Osim The Circus, izdvojila bih još Garden, Greatest Day i Say It All koje su ugodne za uho, opuštajuće i bude pozitivno raspoloženje. What Is Love je pripremila teren za, mogla bi reći, najljepšu pjesmu na cijelom albumu - You.
I da se, nakon što sam više puta preslušala sve što su nam pop feniksi priredili, osvrnem na album u globalu, primijetit ću da nije niti tako loš kako mi se u prvi mah učinio. Iako na njemu nećete naći ništa inovativno, što i nije bilo za očekivati, zvuči čisto solidno (onih par promašaja, u ovo „solidno“ ne ubrajam).
„Tišina molim jer imam nešto za reći“ poručuju nam Takethateovci, a ja vam preporučam da poslušate album koji će još neko vrijeme zaokupljati javnost, jer iz njega se da izvući nekoliko dobrih pjesama. Uvijek postoji mogućnost da se ne složite sa mnom i da će The Circus zauzeti glavnu poziciju u vašem CD playeru. Najbolje je da presudite sami.
Tihana Pandl
