Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Listopad 1972
Format Albumi
Vrsta Rock and roll / Singer-songwriter / Contemporary Pop/Rock
Dodano Ponedjeljak, 14 Svibanj 2018
Žanr Rock
Length 38:04
Broj diskova 1
Edition date Listopad 1972
Država Velika Britanija
Etiketa Polydor
Tags Polydor Pete Townshend

Review

Svaka glazbena epoha ima svoju energiju, obilježja, zakonitosti, poruke, svoje heroje. Ono što je svijetu podarila dekada 70-ih, osim što je svima  vrlo dobro poznato, trajno je i neizbrisivo upisano u antologiju rock glazbe. Jedan od nesumnjivih junaka tog doba je glazbenik, skladatelj, multiinstrumentalist, pjevač i vođa jedne od najznačajnijih bendova ne samo britanske, već svjetske glazbene scene. Pitate se tko? Pa jasno je da je riječ o Peteru Dennisu Blanfordu Townshendu i grupi The Who koja je svojim radom zaslužila postati jednom od institucija suvremene kulture, što zahvaljujući  svom opusu, što inovacijskim pristupima stvaranju i produciranju glazbe.

Pete Townshend nedvojbeno je sjajna zvijezda glazbene galaksije, poznat je po svojim teškim, razlomljenim gitarističkim zahvatima, autor je uz Raya Daviesa najbolje osmišljenih i odsviranih riffova ikada, imao je originalnu sklonost pisanja glazbe pune harmonija poduprte bizarnim i ironičnim stihovima (I'm a Boy, Pictures Of Lilly). Stvaranje glazbe uvijek predstavlja autonoman prostor kroz kojeg se autor kreće sporije ili brže, s aklamativnim uspjehom, ali ponekad i bez njega. Rock glazba je kroz svoju povijest imala nebrojeno vrhova, danas kada kompozicije izlaze kao pokretnoj traci dovedena je u pitanje sama hijerarhija vrijednosti. Pete Townsend je svoju glazbu uvijek tražio i realizirao kao jedinstven spoj osobne kreacije i kombinatorike njenih osnovnih elemenata i zato s razlogom zauzima visoko mjesto u glazbenom Pantheonu. Pete je oduvijek imao vremena, energije za stvaranjem ne samo uradaka uobičajenog vremenskog trajanja, poznate su njegove „maratonske“ priče oblikovane kroz dvije rock-opere. Vrlo uspješna sinergija između Petea i ostalih članova benda nije bila imuna na tehnološke inovacije, prvi su koristili čuvena Marshallova half-stack pojačala od 100 W, desetljeće prije pojave electro-pop grupa svirali su na sintetizatorima, koristili matrice – no, tehnologija im nikada nije oduzela iskričavost, imaginaciju i harmoničnost i energiju, ukratko nikad ih nije učinila njenim ovisnicima.  

Objekt naše recenzije reizdanje je njegovog prvog samostalnog uratka iz 1972. godine, recimo poprilično egoističnog naziva koje kao da proziva staro filozofsko pitanje tko je bio prije, jaje ili kokoš, a što sugerira i sama naslovnica na kojoj Pete jednom nogom stoji na jajetu. Snimljen je u vlastitom studiju, a prema nekima nagovještavao je njegov razlaz s bendom. Ipak kriva pretpostavka, obzirom da  se suradnja nastavila kroz stvaranje novog projekta posvećenom jednoj Peteovoj staroj, gotovo fix ideji – prikazom života Modsa. Album "Quadrophenia" označavao je povratak na njihovo neartikulirano i nesređeno doba, pri čemu je svaki od članova benda predstavljao jednu od četiri strane karaktera tipičnog predstavnika tog pokreta.  

Peteov prvijenac ima zanimljivu i neortodoksu faktografiju, jezgru čine tri skladbe iz njegova napuštenog koncepta Lifehouse: „Pure  And Easy“, „Let's See Action“ i „Time Is Passing“ od čega su neke uvrštene u generacijski antologijski album "Who's Next"; ostatak je činio snimljeni materijal Peteove suradnje sa drugim glazbenicima osmišljen u čast duhovnog gurua, tada vrlo popularnog Meher Babe (bila je to njegova faza divergencije od buntovnika bez razloga prema duhovnim stvarima). Iskreno rečeno materijal ne predstavlja u potpunosti Peteovu prepoznatljivu  paradigmu prepoznatu i valoriziranu  u bendu, na momente kompozicije imaju atribut materijala koji je ostao kao  višak, a dodane su i neke obrade („There's A Heartche Following Me“ Jima Reevesa).   

Osim Petea, koji je na ovom uratku odsvirao gotovo sve instrumentale (gitara, bas, bubnjevi, klavijature, harmonika), malu pomoć pružili su mu Ronnie Lane (Small Faces, Faces) na gitari u pjesmi „Evolution“; kompozitor i producent Billy Nicholls, te Caleb Quaye (svirao sa Eltonom Johnom, Mickom Jaggerom, Paulom McCartneyjem, Jall & Oates)

Cijelim albumom što diskretno, što izrazito dominiraju njegove prepoznatljive gitarske skale, Peteov vokal stvarno je dobar, na momente odličan, kao stvoren za pojedine kompozicije (npr. „Pure And Easy“, „Sheraton Gibson“, u rasnoj countryjem obojenoj „Evolution“ ili u prekrasnoj duhovnoj baladi „Parvardigar“).

Ukratko rečeno, iako album ne predstavlja njegove autorske peakove, cjelokupna atmosfera hommage je jednom glazbenom univerzumu koje se neće tek tako lako ponoviti.

Ako bi kojim slučajem postojao glazbeni okrugli stol ipak se ne bih usudio Petea  postaviti na čelo, ali zato bi sasvim sigurno  zauzeo jedno od počasnih mjesta uz kralja, ma tko to bio.

Đorđe Škarica

Hits 522

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42