Review
S rastom popularnosti kolektiva Odd Future, raslo je i zanimanje za, tada 16-godišnjeg Earla, koji je istoimenim mixtapeom podigao prašinu, što zbog tendencija k pomalo morbidnim tekstovima, što zbog nesumnjivih kvaliteta koje je posjedovao. Kada je otkriven od strane neslužbenog vođe kolektiva, Tylera, The Creatora, odmah se nazirala svjetla budućnost ovog mladog izvođača. Štoviše, stekao je obilje fanova, a zatim premješten u internat za problematične mladiće u Samoi. Vratio se, kako kaže, zreliji i svjesniji, te izbacio „Doris“.
Zaista, dogodio se vidni napredak, album obuhvaća puno širu tematiku od „Earla“, te što je najbitnije, pokazuje njegove vještine repanja i produkcije koju je na pojedinim stvarima odradio sam, dok su na nekim drugima priskočili ni više ni manje nego RZA ili Pharell Williams. Na „Burgundy“ se osjeti onaj intimniji, osobniji štih na koji je Sweatshirt ciljao ovim albumom te, preko prepoznatljive bogate podloge odrađene od strane The Neptunes, progovara o bakinoj smrti i nedostatku motivacije prema glazbi koja ga je u to vrijeme pogodila. Čak spominje i pritisak nabijen činjenicom da mu je otac afrički pjesnik i aktivist čiju ostavštinu mora opravdati.
„Sunday“ je također jedna vrsta ispovijedi: And I don't know why it's difficult to admit that I miss you, and I don't know why we argue, and I just hope that you listen, and if I hurt you I'm sorry, the music makes me dismissive te na njoj objašnjava razliku između doživljavanja realnosti pod utjecajem marihuane i bez, a ono što pjesmu čini zanimljivom odlična je kolaboracija sa Frankom Oceanom. „Chum“ je najiskrenija i najdirektnija stvar na albumu, a video spot je must see (pogledaj video prilog, op.ur.), jer se bez njega zaista sve svodi samo na pola doživljaja. Potpuni zaokret se događa sa „Sasquatch“, produciranoj od strane Tylera, The Creatora koji je i upotpunio stvar svojim gostovanjem, a pjesma ima njegov pečat od početka do kraja. „Uncle Al“ sa svega 0:53 sekunde trajanja sadrži ponajviše metafora koje su i inače obilježje Earlovog stila. Na „Guild“ i „Molasses“ udružio je mikrofone s Mac Millerom i RZA-om, dok je „Whoa“ još jedna spomena vrijedna suradnja s mentorom.
Prvenstveno, ovo je album izrazito talentiranog 19-godišnjaka, sredina između agresivno ekscentričnog „Earla“ i konačnog pronaska sebe. Nedosljednost je ono što zbunjuje slušatelja, no ni ne može drugačije jer se i sam Earl doima podosta zbunjen oko svoje uloge na ovom svijetu. Polako, vremena ima, a dotad možemo samo željno iščekivati daljnji razvoj situacije dok uživamo u ovome sasvim korektnom i zanimljivom albumu.
Jasmina Šašić
