U Domu Sindikata

Review

R.A.S.M.C ili ti Rambo Amadeus Svjetski Mega Car odnosno pravim imenom Antonije Pušić, snimio je prošle godine u Beogradskom Domu sindikata live nastup sa svojim bendom Mutant Dance Sextetom.

Umjesto izdavanja novog studijskog albuma, Rambo se odlučio na izdavanje live albuma sa 8 novih nikad izdanih glazbenih brojeva, i usput se kune kako prstom nije maknuo ne bi li uglancao audio zapis nego je sve onako kako je snimljeno te večeri u Domu sindikata.

Nema razloga da mu ne vjerujemo.

Album je numeriran sa 15 pjesama, ali završnu stvar u stilu Mate Bulića nazvanu Mega Mix 01 čini više mega-hitova sa prijašnjih Rambovih albuma, tako da se na albumu nalazi 19 što većih, a što manjih hitova.

Antonije je specifičan lik u svakom pogledu, spoj intelekta i lucidnosti pretvara ga u rijetko zanimljive pojave na glazbenoj sceni regije. On nema stilsku odrednicu ili žanr u kojem se izražava, improvizacija i miješanje raznih stilova čine ga nepredvidivim autorom od kojeg nas ništa ne može iznenaditi.

Rambo, ističe kako je na novom albumu, osim svojih "fantastičnih glasovnih mogućnosti" želio istaknuti svirku benda u prvi plan, mislim da je i uspio.

Funk, jazz, rock, afro, sve se to uz pomoć odličnog Mutant Dance Sexteta pretvara u višeslojni ritmički jam session, kojem Rambovi naizgled banalni tekstovi daju konture i obrise pjesama.

U Domu sindikata zapravo postaje album koji će stvoriti sasvim drugu percepciju o Rambo Amadeusu koji je do sada plivao na valu zajebancije i "Čobane vrati se" albuma, barem kod većine pučanstva koje je barem donekle upoznato sa njegovim likom i djelom.

Rambo je poput Ibre "defakto umjetnik", Crnogorski Fela Kuti koji ne svira da bi imao glazbenu kulisu za tekst, nego podjednako njeguje oba izražaja, kroz koje se naravno provlači potka sveopće sprdačine sa mediokritetima oko nas.

Čovjek koji "nije izmislio turbofolk, nego mu je dao ime", spretno kroz "Urbano" ili "Demode" analizira i secira otužne životne trendove koji nas zapljuskiju iz kanalizacijskih cijevi mainstream medija i propagande, ubaci u sve to malo filozofije "Guru Sizif", malo bivšeg sistema sa svim svojim paradoksima "Tito, Nasser, Nehru" u pjesmi "Fela Kuti" i na koncu to začini sa "Amerika i Engleska" buduća prostranstva proleterska parolom. To je Rambo, popularno je danas reći da je nešto "kreativni kaos", e pa ovaj album je takav kaos kreativni.

Nakon preslušavanja ovog albuma, osobno me živo zanima kuda ide Rambo u budućnosti, jer postavio je visoke standarde u svakom pogledu, produkcijskom, sviračkom i sveukupnom kvalitativnom, ovo je jedan od kompletnijih albuma ove godine uopće i teško će ga biti nadmašiti.

Ne bi se usudio pretjerano prognozirati kada je R.A.S.M.C u pitanju, ali lako je moguće da je ovaj album kruna na glavi Cara Ramba.

Mihael Pinter