Review
Jedna od bitnijih značajki mainstreama baš i jest plivanje u sigurnim vodama i pritom što rjeđe i opreznije mijenjanje tehnika tog plivanja. Dobitna se formula ne mijenja, reći će oprezni i neće pogriješiti, iako, kad je glazba ili umjetnost općenito u pitanju, takva receptura kad-tad dobije svoj kontraefekt. Massimo je po mnogočemu specifična figura baš tog mainstreama – i to onog mainstreama u najzdravijem smislu tog termina – osebujan po sugestivnom i čistom vokalu (koji mu, doduše, omogućuje i dosta prenemaganja) kao i po glazbenim i sviračkim afinitetima te lukavo osmišljenom, decentnom modnom izričaju, ali uvijek ili gotovo uvijek u okvirima od njega očekivanog, čineći od sebe i već samim time tipičnog srednjostrujaškog igrača na sigurno. Novi studijski album, peti po redu nakon prvog ovomilenijskog i po mnogočemu povratničkog eponimnog albuma iz 2003., "1 dan ljubavi" tu je da cementira upravo takav poredak stvari.
Nakon više-manje "izgubljenih" devedesetih, Massimo, naime zadnjih desetak godina uživa pravu malu renesansu kako vlastita izričaja, tako i popularnosti. Album obrada "Vještina" te njegov nastavak sredinom prošloga desetljeća reanimirali su ga u širim slušateljskim krugovima te bili odskočna daska za mali niz vrlo solidnih albuma na kojima je ovaj Istrijan mogao sve uvjerljivije prezentirati ono u čemu je zapravo oduvijek bio najviše "doma" – stilizirani, rekao bih čak, markantni pop uredne produkcije i bez skretanja sa striktno zacrtanog kolosijeka. Zapravo dosadna, ali uz malo posebnih začina, uvijek tražena glazba. Albumi "Sunce se ponovo rađa" i "Dodirni me slučajno" bili su sve samo ne slučajni zgoditci Massimova recepta za sklizak teren "kvalitetnog popa", donijevši mu ne samo hitove i uspješne duete, već i pravu vreću Porina za vokalne izvedbe te status prave zvijezde u svijetu gdje su takvi statusi uglavnom rezervirani za figure s daleko manje zahtjevnih glazbenih platformi. Album obrada legende kakav je Frank Sinatra – "Massimo Sings Sinatra" iz 2010. – ispao je tako manje odvažan, a više čak logičan potez jednog osobenog, zrelog interpreta.
"1 dan ljubavi" donosi jedanaest novih pjesama (OK, "Ispod nekog drugog neba" i "Suze nam stale na put"već su se i izlizale, ali tu su po prvi put uklopljene u zbirku) i zapravo ništa više od toga. To je vrlo fina, profesionalna produkcija, rafinirana i općem ugođaju posve primjerena i podređena svirka, tekstovi su taman toliko dobri ili loši da budu točno primjereni svom glazbenom žanru, a Massimova izvedba već rutinska, samo njemu svojstvena. Rekli biste, pa treba li što više od toga? Pa, nakon svih onih i prekorektnih obrada od prije deset godina, nakon "Zar više nema nas", "Iz jednog pogleda" i drugih nedavnih uspješnica te već predvidljivog koncertnog angažmana, rekao bih da je trebalo biti još sastojaka na novom albumu koji je mogao sve navedeno okruniti. Ovako dolazimo na ono plivanje u sigurnim vodama i sigurne tehnike s početka priče: Massimo se odlučio zadržati tu gdje jest, odnosno, plivati baš tu gdje je našao pravu plažu za sebe, neovisno od toga što je tu istu plažu vlastitim angažmanom možda mogao i proširiti.
"Ispod nekog drugog neba" i "Suze nam stale na put" su odavno njegovi novi standardi – potonja je do boli nepravedno Porina za pjesmu godine lani otela Pavelovoj "Čuvaj me", dok je prva ipak isti kipić ustupila Vatrinom "Tangu" – a s "1 dan ljubavi" dobile su proširenje. Ima tu materijala za nove slične lente, osobito u ambicioznoj naslovnoj pjesmi, ali tek da maestro zaplješće samome sebi. Ima tu, doduše, i naklona zabavnoglazbenim notama, ali s dovoljnim odmakom i profesionalizmom u izvedbi i produkciji. Da se razumijemo, sceni je apsolutno neophodna slušana glazbe ove kvalitete i afinititeta; Massima je lakše "pravednički" mrziti i "kulerski" pljuvati nego mu odati priznanje za profesionalan, uvijek korektan i pošten rad, ali treba se zapitati i koliko nam šlamperajem i umjetnim zvijezdama oprašena scena tim i takvim Massimom uistinu gubi, a koliko dobiva. Ovaj će album zadovoljiti publiku na koju je njegov potpisnik navikao i koju je pažljivo skupljao; više od toga očito nije želio, bar ne za ovu prigodu. Potrudio se biti opet onaj isti on i u tom u potpunosti uspio. Tko je očekivao ili tražio više, može album slobodno zaobići i ništa ne propustiti, a za sve ostale – naravno, one koji ga neće a priori smatrati dosadnjikavim maniristom – i ovo je sasvim, da budem brutalno kratak i jednostavan, OK.
Toni Matošin
« Dodirni me slučajno 
