Review
Synthpop osamdesetih ponovno je pokucao na glavna vrata glazbene industrije kada su se Elly Jackson i Ben Langmaid (La Roux) pojavili sa svojim istoimenim albumom prvijencem La roux (na francuskom “crvenokosa”). Tko bi pomislio da će zvukovi koje smo navikli asocirati uz bendove poput Erasera, Eurythmisca i Pet Shop Boysa motivirati emo i indie generaciju na misao “sintići su ponovno cool”.
Elektro-pop “Crvenokose” sinteza je 12 ljubavnih pjesama ili bolje rečeno ljubavnih jada, frustracija i razočaranja nastalih iz pera 21-godišnje Elly. Japan, Simple Minds, Blancage neki su od bendova koje njen glazbeni partner navodi kao svoje idole i inspiraciju. Iako uvijek u pozadini medijske pozornosti (“jer ne želi biti pop zvijezda”), upravo njegov utjecaj je ona druga polovica formule koja je ovom bendu donijela toliki uspjeh – Ellyne nježne melodiozne skladbe poduprte disko feelingom i eksplozijom sintisajzera.
Singlice In for the kill, Quicksand i Bulletproof osvojile su vrhove glazbenih ljestvica i dokazale kako zvučati retro ne znači nužno i ponavljati već odavno prožvakanu formulu elektro-pop uspješnice. Ellyn tanak i visok glas ugodno se isprepliće oko synthpop melodija koje, uz navedene bendove, odaju i utjecaj folk glazbe kojom se Elly okruživala tijekom svog odrastanja. Neodoljivo catchy melodije i stihovi koji ponekada djeluju i preintimno vidljiv su rezultat tih utjecaja. Tako je Elly prije nego je otrila rave, Miu, The Knife, inspiraciju pronalazila u glazbi Nick Drakea, Carole King i Neil Younga. Disko ritam koji se proteže kroz cijeli album na neodoljivo nostalgičan način nas podsjeća na dane kada je bilo cool ići u disko svake subote.
Cover my eyes jedina je balada na albumu i ispovijest pjevačice u kojoj potpomognuta gostujućim The London Community Gospel Choirom i prepuklim glasom pjeva: No wonder I'm scared To look in your eyes You've turned me away So many times You can take it away At any given moment It's hard to believe While you're in this disguise…
Kako sama pjevačica kaže, cijeli album svojevrsna je terapija za njeno slomljeno srce i izgubljenu ljubav. I've basically been crying for five years. Just from being hopelessly in love and it not really working out.- rekla je u jednom intervjuu.
No, La roux nipošto ne zvuči depresivno ili tragično. Kada ne biste pozorno slušali o čemu ona to pjeva ili pročitali stihove, vjerojatno biste ovaj album doživjeli kao idealan ljetni pratioc na zabavama i popodnevnom satu aerobike.
Iako sam bila odlučna u svojoj namjeri da mi se ne sviđa ovaj album zbog averzije prema elektro-pop, synth/disco glazbi, posramljeno moram priznati da su me ove pjesme uspjele uhvatiti u svoj vrtlog melodije i ritma. Možda se radi o kombinaciji nekoliko stvari na koje nisam računala – stihovi koji su me privukli zbog svoje iskrenosti, nepretenciozne, jednostavne i ritmične melodije i naklonost prema mladoj pjevačici koja se mobbingu iz srednje škole i slomljenom srcu osvećuje jednim od najuspješnijih albuma ove godine.
Dok “Crvenokosa” osvaja glazbena srca i ljestvice diljem svijeta, ostaju nada i velika očekivanja za buduće projekte ovog talentiranog dvojca. Napokon, što može stajati na putu benda koji je uspio oživjeti zvuk sintisajzera?
Lidia Horvat