A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Can't Forget | 2:12 | ||||
2 | Settled Down Like Rain | 2:52 | ||||
3 | Old Man Blank | 3:36 | ||||
4 | Things | 2:45 | ||||
5 | Speed Of The Sound Of Loneliness | 2:46 | ||||
6 | Abandoned | 3:40 | ||||
7 | Now And Then | 2:37 | ||||
8 | Magnet | 3:24 | ||||
9 | Round Here | 2:18 | ||||
10 | TAQN | 2:03 | ||||
11 | Unfamiliar | 3:32 | ||||
12 | Straight To You | 4:27 | ||||
13 | Take It Easy | 3:17 |
The Lemonheads, ili točnije, Evan Dando i grupa stalno promjenjivih glazbenika oko njega, bili su sredinom '90-tih jedan od onih alternativnih college rock bendova koji su mogli postići mnogo više nego što jesu. Nakon godina provedenih u indie miljeu, pao je potpis za Atlantic Records, imali su vani izvrstan, sad već klasični album „It's A Shame About Ray“, doživjeli su mainstream uspjeh obradom „Mrs. Robinson“ Simona i Garfunkela, kao i svojim autorskim singlom „Into Your Arms“. Ništa manje važno, Dando je bio pravi poster boy, često u to vrijeme uvrštavan na one famozne liste najljepših i najseksi muškaraca. No, taj veliki uspjeh koji su im predviđali ipak se nikad nije dogodio, čemu su zasigurno pridonijeli Dandovi problemi s drogom. Bend je ostao aktivan do 1998., da bi se zatim vratili na scenu solidnim eponimnim albumom 2006. Tri godine kasnije uslijedio je album obrada „Varshons“, da bi njegovog nasljednika „Varshons 2“ ponovno morali čekati čitavih deset godina.
Nakon deset godina čekanja čovjek se baš malo zaželi tih dobrih starih Lemonheadsa, i u tom pogledu još jedan album obrada, bez ijedne nove autorske pjesme, ne predstavlja razočaranje i dovoljan je da vam utiša nostalgiju, no, reći ću odmah na početku, nije mnogo više od toga. Dando je već otprije poznat kao sjajan interpetator tuđih pjesama, a zna ih dobro i odabrati, no zapravo smo sve to već čuli na „Varshons“. Ovdje ponavlja priču, odabrao je 13 pjesama svojih idola koje su većinom dovoljno opskurne da ih niste nigdje prije čuli, osim ako ste gadan fanatik, te na njih dodao onaj dobro poznati sunčani šarm Lemonheadsa. Set otvara „Can't Forget“, za koju sam odmah isprva pomislila da zvuči kao Yo La Tengo, da bih se kasnije sjetila da to i jeste Yo La Tengo – Lemonheadsi ovdje daju jedno sasvim direktno, iako možda malo mekše čitanje originala. U „Settled Down Like Rain“ Jayhawksa Dandu se pridružuje nepoznati ženski vokal (Internet ne odaje njezin identitet) u finim harmonijama koje podsjećaju na Teenage Fanclub, uz malo više distorzije na gitarama. „Things“ Paula Westerberga je možda i najuspjelija obrada na albumu, u njoj dolaze do izražaja sva karizma i šarm nekadašnjih Lemonheadsa, uz tople gitare i krasnu Dandovu vokalnu izvedbu. Slijedi cijeli set countryjem lagano obojanih što akustika što elektrika koji su sve odreda još jedan tribute Dandovu vječnom idolu Gramu Parsonsu i od kojih se posebno ističe akustična „Speed of The Sound of Loneliness“. Kao veće iznenađenje tada iskače „TAQN“, akronim od „Take A Quaalude Now“, oda tabletici koju je ponovno u modu vratila scena s Leonardom DiCapriom i njegovim Lamborghinijem u „Vuku s Wall Streeta“, u jednoj totalno divljoj pankerskoj izvedbi. Za „Unfamiliar“ se, ponovno iznenađujuće, prebacuju u dub-reggae ritam, što zaista nikad prije od njih nisam čula. Album zatvaraju dvije ovdje vjerojatno najpoznatije pjesme, „Straight To You“ Nicka Cavea, u kojoj Dando zaista začuđujuće vokalno podsjeća na Cavea, a ostatak benda zvuči kao soft verzija The Bad Seedsa, bez negativnih konotacija, te „Take It Easy“ Eaglesa kojoj nisu mnogo dodali i koja je možda zaista previše izlizana da bi joj se uopće nešto moglo dodati.
Nakon što preslušate „Varshons 2“ vjerojatno ćete se, zbog iste te nostalgije zbog koje ste ga se prihvatili, ponovno uhvatiti njihovih starijih albuma. „Confetti“, „Into Your Arms“, „Rudderless“, „My Drug Buddy“, „If I Could Talk I'd Tell You“ i mnoge druge ponovno će vas podsjetiti na to koliko su Lemonheadsi nekad bili dobri i koliko ste ih nekad voljeli. No, upravo zbog toga, koliko god na „Varshons 2“ zvučali kao najbolji cover bend koji možete igdje dobiti kad subotom uvečer izađete, toliko više boli činjenica da su nekad bili mnogo, mnogo više.
Danaja Glavičić