Review
Možda ću sljedećom izjavom ispasti kao do ušiju zaljubljena tinejdžerica, ali to me previše ne dira jer vam želim predočiti onaj svoj sirovi iskreni osjećaj koji ovaj tren imam prema ovom albumu. Ja naprosto obožavam
Under The Iron Sea, najnoviji i drugi po redu studijski album britanskog trojca
Keane.
Sam početak i prvi kontakt s albumom nije obećavao ovakvo oduševljenje s moje strane, jer moram priznati da sam ga prilikom prvog ubacivanja u player nakon deset minuta odmah izbacio van i ostavio da stoji u kutiji sa ostalim materijalima za recenziranje iduća dva dana. Onda nakon ta dva dana krenuo sam ga ponovno slušati i jednostavno rečeno ostao sam zatečen. Ne znam odakle tolika transformacija, no pripisujem moj prvotni negativni stav lošem raspoloženju i izrazito negativnoj bio meteorološkoj prognozi.
Šalu na stranu, Keane su se ovim albumom stvarno iskazali i još više pojačali kvalitetu u odnosu na debi album
Hopes And Fears koji je blistao u svoj svojoj raskoši. Sam album je već po izlasku zasjeo na prvo mjesto britanske liste najprodavanijih albuma gdje se zadržao do današnjeg dana, dok je na glasovitoj billboard ljestvici uletio direktno na četvrto mjesto i time potvrdio svoj status van serijskog uratka.
I stvarno mi bendovi koje sam nedavno obrađivao, a koji svoj zvuk temelje na zvuku kakav je karakterističan za Keane, sada djeluju pomalo smiješno te kada bih se ponovno bacio na recenziranje istih vjerujem da ne bi bio toliko blag prema njima.
Od kad počne sa mračnom i nepredvidljivom
Atlantic pa sve do zaključenja u, po zvuku, optimističnoj
The Frog Prince,
Under The Iron Sea djeluje bogato i moćno, a opet u neku ruku krhko i nježno sa mnogo osjećaja.
A Bad Dream, pjesma koju sam preslušao uvjerljivo najviše puta, počinje lagano i skromno te se postepeno izgrađuje sloj po sloj dok ne plane u svoj svojoj raskoši zvuka i predivnog glasa
Toma Chaplina. A odnos između glasa i ostatka benda je u ovoj pjesmi fascinantan jer kada vas lagano ulljulja u hipnotični san stječete dojam da pjesma teče sama od sebe i da je otpjevana u jednom dahu.
Za sve vas koji to ne znate Keane čine, već spomenuti,
Tom Chaplin (vokal), zatim
Tim Rice (Piano, Bass, back vokal) i
Richard Hughes (bubnjevi). Iako su samo trojica kvaliteta i snaga kojom izvode svoje skladbe te izvrsna produkcija odaju dojam barem dvostruko većeg broja članova. Jednostavno ne možete a da ne osjetite koliko je truda i ljubavi izlazi iz svake melodije, svakog tona i svakog stiha.
Nothing In My Way,
Put IT Behind You,
Crystall Ball samo su neke od pjesama koje, sa već navedenom
A Bad Dream, potkrjepljuju maločas spomenuto.
Under The Iron Sea sam još od početka godine iščekivao sa velikim nestrpljenjem i sada kada ga konačno slušam znam da čekanje nije bilo uzaludno.
Dragutin Andrić
