Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Ožujak 2019
Format Albumi
Vrsta Hard rock / Garage rock / Rock and roll
Dodano Petak, 01 Ožujak 2019
Žanr Rock
Length 44:47
Broj diskova 1
Edition date Ožujak 2019
Država Hrvatska
Etiketa Dancing Bear
Edition details Datum objave: 1. ožujka 2019.
Tags Dancing Bear Kojoti

Review

Kojoti su svoj nedavni izlazak iz sedamnaestogodišnje hibernacije, obilježen reizdanjem svih triju albuma iz devedesetih u obliku box-seta "Dragocjeno raskošno blistavo", odlučili konačno podebljati i novim studijskim albumom. Prethodno objavljene nove pjesme "Mi ne pripadamo tu" i "Nova riječ" dale su naslutiti da Davor Viduka i društvo hvataju zalet za taj ključni potez pa je "Sve pod kontrolom?" ovih dana otpuhao i taj svoj zadnji upitnik. Priča iz devedesetih tako je i formalno dobila svoj konkretni nastavak.

Za razliku od, primjerice, Majki, s kojima Kojoti dijele zavičajno ishodište (Vinkovci), ali i val na kojem je domaći rock bar nakratko postao priča s naslovnih strana, priča sastavljena od albuma "Kojoti", "Halucinacija" i "Sex Disco Kung Fu" od samih početaka patila je od autorskog deficita. Pišući nedavno o box-setu reizdanja spomenutih albuma te, naravno, preslušavajući iste po prvi put nakon gotovo dva desetljeća, nisam mogao ne osjetiti i ne spomenuti sve manjkavosti koje su se u retrospektivi, lišene uvijek zamagljujuće i uljepšavajuće nostalgije, samo produbile.

Kao možda najveću zamjerku novom albumu Kojota, onu koja (mi) se nameće već pri prvom slušanju novih pjesama, naveo bih dojam kako je u pitanju direktni nastavak njihovog dotad posljednjeg albuma, nesretnog "Sex Disco Kung Fu". Toj oproštanoj zbirci iz 1998. ne čini se baš usluga kad je se gleda kao na nekakvo neshvaćeno (remek)djelo koje je tobože bilo ispred svoga vremena. Ja osobno to vrijeme još uvijek ne vidim, ali gledam, odnosno, slušam "Sve je pod kontrolom?" i čini se da je proteklih dvadeset godina nekom čarolijom jednostavno preskočeno. Možda se momci iz benda još zanose svojim viđenjima spomenutog blijedog prethodnika iz 1998. ali osim osjetnog sviračkog entuzijazma malo je ovdje ičega uistinu dobrog kad se uzme u obzir da nam se danas obraćaju glazbenici sa zavidnim stažem i bendovskim iskustvom.

Odmah na početku "Sram" na prvu i može fascinirati svojim reskim gitarama i muskulativnom ritam sekcijom, ali kad se na efektan garažni zvuk nadolijepe stihovi u kojima se opet netko poziva na tu tihu većinu koju ionako svojataju svi, a da se pritom u angažmanu ne ide dalje od standardnog grebanja po površini same površine, s uobičajenim negativcima na nedjeljnoj misi, možemo zaključiti samo da se Vidukina poetika nije razvijala dalje od one iz devedesetih. "Ti mi služiš samo da te nemam, ti si tu da gubim te", "S desnog ramena mi stalno šapće vrag: pazi da nigdje dugo ne ostaviš dubok trag", "Napravit će superjaku raketu, ubit' planetu i bit ćemo na početku" samo su neki od bisera kojotske poezije, a slična se pubertetska poezija razvlači po cijelom albumu inače obilježenom i vrlo solidnom, žestokom svirkom.

Naravno, riječ tu i jest prvenstveno o glazbi, ali kad pjesme poput, primjerice, "Tuđe luke", počnu grcati u nasilu naguranim stihovima bez prave težine, sav glazbeni potencijal zapinje već na prvim taktovima. U pokušaju osvježenja zvučne slike nisu pomogla ni reperska gostovanja Kandžije i Luke Barbića iz TBF; naprotiv, "Sve je pod kontrolom" i "Da li znaš moje ime" ni po čemu nisu trebale te aditive, koji ovako djeluju tek kao trendovska poza. "Evolucija ide u pogrešnom smjeru", glasi jedna od pjesama, ali sličan dojam možemo podvući za cijeli album koji zvuči kao da su ga stvarali dvadesetogodišnjaci željni dobre svirke (i sposobni za nju, da se razumijemo). Zato bih radije izabrao neko novo, mlađe ime koje će u svom jezičavom naletu zvučati makar autentičnije i iskrenije nego današnji Kojoti. Sazrijevanje možda nije popularan termin kad je u pitanju rock 'n' roll, ali nitko nije rekao da je lako naći pravu mjeru koje u svemu treba biti. Uostalom, blistavih je primjera više nego dovoljno, od Dylana, koji se od samih početaka mijenjao dinamikom neuhvatljivom koliko i savršeno logičnom, do Cavea ili PJ Harvey. A možda se sve svodi na kvalitetu i iskrenost; talent bez njih i nije (neki) talent.

 

Toni Matošin

Hits 892

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42