Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Rujan 2009
Format Albumi
Vrsta Pop / Contemporary Pop/Rock
Dodano Nedjelja, 12 Listopad 2014
Žanr Pop
Length 37:11
Broj diskova 1
Edition date Rujan 2009
Država Europe
Etiketa Epic
Catalog Number 88697543552
Edition details Datum objave: 28.9.2009.; produkcija: Greg Kurstin, Patrick Byrne Blair,Mackichan, Steve Robson, Ian Barter,Ed Harcourt, Andrew Nicholas Love, Jos Hartvig Jorgensen, Jodi Marr, George Noriega, Rob Wells, Jörgen Elofsson, Pär Westerlund i Samuel Dixon
Tags Paloma Faith

Review

Palomu Faith sam prvi put čula na kompliacijskom CD Q magazina pod nazivom nešto u stilu "The most exciting  British acts of 2010." na kojem je bila, ako se ne varam, s "New York" i iako je na tom CD-u bila hrpa sada već profuranih izvođača, nijedan drugi nije na mene stavio takav dojam kao Paloma. 

Tada mi se učinilo kao da sam čula neko biće izvan atmosfere planeta Zemlje, toliko je bila posebna. Kasnije sam naravno guglala,  pogledala njene spotove, čula još onih par hit-singlova "Stone Cold Sober" pa naslovnu.... i čekala kada će zasjesti na tron novog retro-soul vala. No to se nije baš dogodilo.

Preslušavajući njezin debi album, ovaj o kojem sada pišem, bilo mi je i poprilično jasno zašto.

Paloma je doslovce zakasnila s izdavanjem istoga neku godinu, a možda i dvije, jer su već u vrijeme kada je izdan i Amy Winehouse i Duffy i Adele, da nabrojim samo glavne face,  imale svoje prve, Amy i drugi, albume vani, pa se Palomu doživjelo kao sjajnog novog izvođača koji je međutim ipak samo sljedbenik, ne i predvodnik, čak su se neke stvari s ovog albuma previše uspoređivale s Amyinim "Black to Black" koji je već nadebelo harao svijetom. Palomin vlastiti senzibilitet vidljiv recimo na "Broken Doll" ("I don't claim to be perfect - I know I'm damaged goods") protumačen je kao lagana neorginalnost i kopiranje od Amy i "You're know I'm no good", kao da je jedino Amy bila pretplaćena na senzibilnost i patnju, odnosno da je imala eskluzivna prava. No istovremeno ta su tumačenja i razumljiva.

S druge strane, malo je znano da je Paloma već tada bila poduže na britanskoj umjetničkoj sceni   (od Amy je mlađa samo dvije godine) no više se bavila nastupanjem u klubovima, plesom i burleskom (i još koječime) i već se onda prije ovog albuma smatrala jednim od "najvrućijih i najatraktivnijih live izvođača" (tu se ne misli na neko skidanje i seksi perfomance, nego generalno dobar nastup).

Isto tako je malo poznato da je bila pozvana da se priljuči Amyinom bendu, što je ona odbila smatrajući da je dovoljno jaka kao samostalna izvođačica.

Bez sumnje je bila u pravu.
 

Paloma je ko-autorica svih pjesama dakle talenta joj nije za odreći. No, od statusa kojeg je imala prije pa do prvog albuma je prošlo dosta vremena i taj momentum koji ju je mogao katapultirati u megastara joj je prošao ispod nosa, to više što je i Duffy malo prije nje napravila dar-mar i u tom trenutku niko nije mogao proći ako to nije bila Amy ili Duffy. Čak je i Adele plivala (poput Palome) sa strane, obje jako prihvaćene ali ipak sa strane.

Drugim albmom koji je upravo izdala, "Fall to Grace" se odmakla dosta od smjera u kojem pliva ovaj album (recenziju o njemu čitajte zasebno) jer nakon što je opet zakasnila, nakon Adelinog "21" i Amyine smrti sve se i za Palomu (opet) preokrenulo naopako - bilo je očito da želi drastični odmak. Nekima sreća jednostavno bježi i moje mišljenje je da Paloma spada među njih. No to je već neka druga priča.

Album "Do You Want The Thruth Or Something Beautiful?"  je skup genijalnih retro soul pjesma koje toliko plastično dočaravaju 50. i 60-te i one stare, još neke i crne bijele filmove (James Stewart!) i onaj neodoljiv šarm patine tih vremena i vrhunske glazbe koja ne samo da nije umrla, nego nije dobila niti milimetar prašine, a kamoli rđe. Iskreno, "Do You Want The Thruth Or Something Beautiful?"  i "Back to Black" stalno uspoređujem i  ne znam koji mi je bolji. Amyin je mračniji, depresivniji i žešći je blue-eyed soul, a Palomin je pomiješan s dosta svijetlijih momenata i nota i da moram birati koji mi je bolji - ne bih mogla. Svak za drugačiju priliku.

Kad uspoređujete sve te nove soul uzdanice i njihove vokale, te interpretacije, Paloma nije ništa manje izvrsna ili ekstra od ostalih štoviše ravnopravno briljantna, a razlike među njima su male, glasovi su od svih pet  (Amy, Adele, Duffy, obavezno tu spada i Corrine Bailey Rae) toliko prepoznatljivi svaki za sebe i u biti je na vama je da se odlučite koji vam više leži i koji vam se više sviđa: među njima nema "najbolje pjevačice", "najboljeg vokala", ona može ovo, a ona ne može i sl.

Ako do sada niste otkrili Palomu Faith, ili mislite da je "Back to Black" mjerna jedinica za ovaj revitalizirani smjer soul glazbe, vrijeme vam je da odslušate ovaj album Palome Faith.

Ako ovaj album ima manjkavosti, osim da vas podsjeća da je došao nakon Amy i da se čini da je Paloma za njega pokupila inspiraciju od nje, to je da je album vrlo kratak  cca. 37 minuta.  Meni osobno to nije manjak, po meni to može biti i dobitak. Bolje kraći album nego da se sve razvodni.

Premisa "manje je više" stoji mnogo češće nego što mislimo ili želimo priznati.

Anastazija Vržina

Hits 1062
Paloma Faith Albumi Kronologija Fall To Grace » Fall To Grace

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42