A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Barricades | 4:11 | ||||
2 | Cold | 4:04 | ||||
3 | Hallelujah (So Low) | 3:40 | ||||
4 | Violence | 6:08 | ||||
5 | Darkness At The Door | 3:28 | ||||
6 | Nothingness | 5:04 | ||||
7 | Magazine | 4:04 | ||||
8 | Counting Spooks | 5:50 |
Davno je to bilo kad su u Birminghamu 2002. godine nastali „The Editors“, neo-post punk bend. Četiri mladića povezala je sklonost prema grupama poput „Joy Divisiona“ i „Echo And The Bunnymen“. Svirali su po klubovima duge tri godine, a onda snimili prvu demo snimku „Bullets“ i skrenuli na sebe pozornost. Uslijedila su potom još dva odlična singla „Munich“ i „Blood“, nastup na Glastonbury Festivalu, a zatim su u studiju dovršili album prvijenac „The Back Room“ (2005.). Kritika ih je hvalila, a s prvim albumom dostigli su čak 5. mjesto britanske top-ljestvice. Publika ih je postupno sve više voljela zbog raskošnog vokala Toma Smitha (raspon glasa mu je čak preko 4 i pol oktave!), prštajućih gitara Chrisa Urbanowicza i nepogrješive, čvrste ritam sekcije koju čine Russel Letch (bas) i Ed Lay (bubnjevi). Dobro je bio primljen i idući studijski album „An End Has A Start“ (2007.), ali su se već pomalo osjećali pomaci prema komercijalnijem, sintetičkom zvuku. Činilo se da su vrhunac sintetičkog pop-zvuka u ovoj ranoj fazi dostigli trećim albumom „In This Light and on This Evening“ (2009.), koji je sadržavao hitove „Pappilon“ i „The Boxer“, što im je vrlo vjerojatno dodatno proširio krug obožavatelja, uz blage prigovore onog starijeg dijela publike, koji ih je odmah prihvatio onakve kakvi su bili na samom početku.
Veliki zaokret u zvuku benda dogodio se u travnju 2012. grupu, kada je grupu napustio gitarist Chris Urbanowitz. Osim vrhunske tehnike sviranja koja je zamjetna posebno u njihovim unplugged verzijama pjesama, Chris posjeduje sinesteziju, neurološki fenomen povezivanja osjetila u kojem zvukove transformira u boje, a vjerojatno je taj „poremećaj“ u poslu bavljenja glazbom u stvari velika prednost. Sam vođa benda Tom Smith, komentirao je Chrisov odlazak kao velik gubitak, nakon kojega je grupa posrnula i gotovo se potpuno raspala. Ipak, krizu su preboljeli i izdržali, te snimili još tri albuma „The Weight of Your Love“ (2013.), „In Dream“ (2015.) i „Violence“ (2018.).
Pričalo se da „Editorsi“ lakše snimaju EP-e nego albume, ali su u proteklih 17 godina poprilično toga nanizali. Pri tome su definitivno izgradili svoj stil, jedinstvenu kombinaciju ritma, rocka i sintetičkog zvuka, a ono što je postala posebna odlika ovog benda su nevjerojatno kvalitetni i atraktivni live nastupi, među kojima su čak šest puta nastupili i u Hrvatskoj. Slušao sam ih u „Aquariusu“, nekoliko puta u Tvornici kulture, na INmusicu i u Domu sportova. Čini mi se da ova sada već petorka (kao novi gitarist priključio se Justin Lockey, a Elliott Williams svira klavijature) najbolje koncerte održava u srednje velikim prostorima, gdje ostvaruje odličnu komunikaciju s publikom. Dinamiku nastupa postižu uvježbanom i vještom izmjenom instrumenata (Tom Smith svira gitaru i klavir), a prezentirajući nove materijale, često izvode i starije pjesme, ali na potpuno novi način.
Na prethodnom, prošlogodišnjem studijskom albumu „Violence“ započeli su suradnju s Benjaminom Johnom Powerom, poznatijim pod imenom Blanck Mass, koji čini polovicu „drone-music“ dvojca „Fuck Buttons“. Inače, „drone-music“ naziv je koji se koristi za avangardnu, ambijentalnu glazbu, koja koristi prigušene i polutonove te tako tvori neobičan, sintetički, na trenutke i eksplozivan zvuk „noise pop“ glazbe. Korijeni ovakvom pristupu glazbi sežu u davne '60-te, a povezuju se s La Monte Youngom, Velvet Underground, njemačkim Krautrockom i New ageom. Naravno, uz današnji razvoj tehnologije, neizmjerna su prostranstva sintetičkog zvuka glazbe.
Grubo bi bilo reći da se radi o reciklaži nečega što smo ranije čuli, ali na (n)ovom albumu osim prve pjesme, ne nalazimo ni jednu novu kompoziciju, već odabrane pjesme s prošlogodišnjeg „Violence“ albuma odjevene u novo ruho. S obzirom da nisam neki ljubitelj club-house-tehno glazbe, najatraktivnija mi se svakako čini uvodna pjesma „Barricades“ – nenametljiva, lagana i s dobrim tekstom. Kao takva vjerojatno će biti novi hit kojega će „Editorsi“ neizostavno izvoditi na koncertima.
Ne dvojim da će se mnogi od tih novih miksova vrtjeti po klubovima i na mnogim partyjima. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da sva ta silna produkcija nažalost zagušuje Tomov nenadmašan vokal (što mi je glavna zamjerka ovom albumu), a gitare u klasičnom smislu više uopće ne dolaze do izražaja. Nekima će se to svidjeti, a nekima i ne. Minuciozni i precizni rad Black Massa, više će voljeti oni koji su skloniji elektronskim vidovima glazbe, a ljubitelji prvotnog stila i zvuka „Editorsa“ s prva dva albuma morat će se strpjeti do nekog novog izdanja u kojemu će se „Editorsi“ (možda) vratiti svojim korijenima.
Ivan Dukić
« Violence | Editors Albumi Kronologija |