Review
Postojalo je doba kada su mi tri ili četiri pjesme dolazile istodobno, ali ta su vremena daleka prošlost… Tu i tamo dođe mi koja pjesma, poput buldoga na dvorišna vrata, i zahtijeva da je napišem. No većinu istog trena odbijem u glavi. Neprestano se pitaš treba li ih doista itko čuti. Možda osoba dođe do točke kada je napisala dovoljno pjesama. Neka ih netko drugi piše.
Tim je riječima sam Dylan opisao svoje otvaranje devedesetih, kad se, nakon nenadahnutog albuma "Under the Red Sky" odlučio (opet) otisnuti natrag kroz vrijeme i neku vrstu prostora, ako stvaralačko-duhovni svijet postavimo višedimenzionalno. Dugo se već mučio s onim što manje maštoviti zovu inspiracijom; osamdesete su protekle u oporavljanju od napada na kršćanstvom nadahnutu trilogiju albuma te pokušaj pozicioniranja u "novom poretku" i u okvirima novih pravila igre. "Oh Mercy" je pak pokazao da mu treba samo snažan poticaj i da će ga kreativna ruka slušati kad god se iskreno odazove pozivima što datiraju još iz vremena kad se iz svoga malog Hibbinga zaputio u goropadni New York, ali baš je korijenita narav tih poziva tražila stalno nove naklone ishodištima. Jer, kad je sredinom devedesetih govorio kako je religiju našao u glazbi, nije to bilo negiranje vjere i Božje providnosti koliko ispovijest kako je Božju prisutnost i Milost u sebi najvidljivijem obličju pronašao u starim pjesmaricama i glazbenim talentima.
Zadirao je on u povijest i duhovno-glazbeni iskon i mnogo ranije, u daleko mlađim danima. Već nakon pada s motocikla 1966., čime je, vjerujem, nimalo slučajno prekinuto strjelovito i potencijalno pogibeljno – ako ne u čisto tjelesnom, onda posve izvjesno u duhovnom smislu – lansiranje u popkulturnu orbitu nizom furioznih, nabrijanih albuma, dvadesetpetogodišnji se Dylan zavukao u podrum kuće u provinciji da s legendarnim The Band, tada još uvijek zvanim The Hawks, pročeprka po kajdankama minulih desetljeća. Danas su "The Basement Tapes" remek-djeloamericane, a "Self Portrait" kultni album čovjeka koji je pomoću vlastitih korijena pokušao obezglaviti razularenu tadašnjost i preformulirati budućnosti svih uključenih u priču. Zato se popunjavanje zadnjih stavki ugovora s Columbijom početkom devedesetih logično odigralo snimanjem dva akustična, u doslovnom smislu solistička albuma krcata tradicionalnim pjesmama anglosaksonske pjesmarice. Mogli bismo biti zlobni pa kazati da je stari mačor našao lak način za odraditi preostale ugovorne obveze u trenutcima kad ga vlastite ideje nisu išle najbolje, ali to bi bila tek sitna zloba (uostalom, novi je ugovor vrlo brzo potpisan i polučio je niz sjajnih albuma). "Good as I Been to You" i brzo potom "World Gone Wrong" Dylanov su dug samome sebi, ali i uistinu vjernoj publici, napokon opušteno sjedanje na vlastitom drvenom trijemu uz staru gitaru u krilu, udah punim plućima uvijek gladnim života i introspekciju osjetila uvijek žednih Duha. Službeni posjet prostranstvima što su mu svojim pejzažima, bojama, mirisima i zvucima svih tih burnih i nekoliko manje burnih godina hranile umjetničku dušu.
Ako je "Good as I Been to You" bila zbirka pjesama, "World Gone Wrong" je vijenac pjesama. Prva kao da je nastala u neobaveznom solo-tamburanju dok je druga više plod pažljivog biranja, pipanja svake note na koju je naišao prelazeći prstima preko prašnjavih, hrapavih papira punih glazbe. Još dalje ka ruralnome. Još zamišljenije u kanjone i delte, prerije i livade, šume i planinske visove, jezera i rijeke, u Minnesotu i Mississippi, New York i mitsku Ameriku. Pa dalje. "World Gone Wrong" je tako ne samo autoritetom meštra svjesnog svojih posrtaja izvedena, već i znalački struktuirana kolekcija glazbene starine koja zvuči svježe i čak suvremeno u desetljeću koje će iznjedriti neke prekrasne naklone rock-klasici. Zato ovdje imamo, nakon dugo vremena, Dylanov tekst u knjižici priloženoj uz disk ili vinil i to po prvi put lišen pulsirajućih alegorija i razigranog simbolizma nalik, primjerice, crticama s davnog remek-djela "John Wesley Harding". Tek naznačeno što je što i čije je otprilike što, tek da zaiskri neugasiv spisateljski dar i da još jednom iskrsnu nezaobilazna imena poput Blind Willieja McTella ("Broke Down Engine"), Mississippi Sheiksa ("Blood in My Eyes" i "World Gone Wrong"), Franka Hutchinsona ("Stack A Lee"), Willieja Browna ("Ragged & Dirty") i srodnih im duša blues i folk baštine.
"Moji se utjecaji nisu promijenili, jer svaki put kad bi se to dogodilo, glazba bi završila na pogrešnome mjestu. Zato sam snimio dva albuma starih pjesama kako bih se osobno mogao vratiti glazbi koja je za mene istinska", zbori Dylan, opravdavajući se i jasno pojašnjavajući svoju autorsku poziciju. Riječi su to neosporno velikog kreativca koji nikad nije – osim možda na trenutak-dva sredinom šezdesetih – bezglavo i slijepo gurao naprijed, koji nikad nije robovao poželjnoj progresivnosti poze i lika radi. Nema te klasifikacije ni ladice koja bi i približno točno udomila takav stvaralački put, takav kreativni čin u stalnoj realizaciji. "World Gone Wrong" je trijumfalna poanta i, suprotno nekim uhodanim logikama, tek prijelaz, nikako epilog. Tradicija i korijeni nisu Dylanu nikad bili tek mjesto za povratak, nekakva sigurna luka u kojoj bi našao mir i opravdanje – to je crpilište, stalna snaga za iskrenije i kvalitetnije "sada" i kolorit kojim se može obogaćivati "sutra". Ambijent koji će, u konačnici, omogućiti prijelaz iz stanja opisanog u uvodnom citatu. Prijelaz koji će uvijek ići uzlazno.
Toni Matošin
/
« Good As I Been To You 
