Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Lipanj 2018
Format Albumi
Vrsta Pop rock / Folk-rock
Dodano Ponedjeljak, 03 Prosinac 2018
Žanr Rock
Length 51:40
Broj diskova 1
Edition date Lipanj 2018
Država SAD
Etiketa HUB
Tags Dawes

Review

Ovaj bend nije odabrao Đelo Hadžiselimović, ovo je preporuka domaćeg glazbenika s istančanim osjećajem i smislom za pisanjem lijepih pjesama, Josipa Radića.

Za početak malo faktografije. Dawes su west coast bend sa izraženim asocijacijama na mnogo poznatija imena sličnih glazbenih preferencija poput: CSN&Y, Joni Mitchell i Neil Younga.

Ovo im je šesti studijski album izdan u lipnju ove godine po producentskom palicom Jonathana Wilsona, inače producenta njihova prva dva albuma. Članovi benda su braća Taylor (gitara, vokal) i Griffin (bubnjevi) Goldsmith, Wylie Gelber na basu i Lee Pardini na klavijaturama. Taylorova tadašnja djevojka Mandy Moore (skladateljica i glumica) također je skromno surađivala na ovom albumu.

Dakle, kako su se Dawes nosili sa besmrtnošću hipijevskog sna opjevanog od strane Joni Mitchell, perfektnim primjerom akustičarske glazbe podržane  snažnim melodijama i harmonijskim pjevanjem jedinstvenih CSN&Y ili sa  sirovim, često distorzijskim, ali uvijek uzbudljivim gitarskim pričama  najpoznatijeg kanadskog rockera?

Obzirom na čestu pojavu da se oponašateljima kako u životu, tako i u glazbi povlađuje više nego izvornima, postavlja se opravdano pitanje kako po tom pitanju stoje Dawes, te potvrđuju li tezu da tamo gdje je polazno stajalište najnerazumljivije, uobičajeno slijedi najoriginalniji rezultat.

Ništa od toga, niti Dawes imaju povlašten položaj na kojeg se  često dolazi panegiričnim hirovima kritike, a bez pravog pokrića; niti njihova glazba ima atribut neosporne originalnosti. Dawes su neopterećeni nametnutim im asocijacijama na poznata imena sasvim hladnokrvno odabrali svoj put na kojem, kao i na gotovo svakom putu postoje zapreke ili pokoja rupa. Priča o njihovoj originalnosti spada pod domenu subjektivnosti njihove, očito ne velike, ali vjerne  publike, jer kako kaže Ibsen: „Velika publika je loša publika“.

Otvarajuća „Living In The Future“ ima zarazan riff  i distorzijsku gitaru koji umnogome podsjeća na Neil Younga, sa obećavajućim melodijskim razvojem i primjerenim refrenom. Pjesma nakon koje se osjećaš sasvim normalno i sretno u očekivanju nastavka.

„Stay Down“ pokazuju da bend nije imun na postulate stare glazbene škole sa isto tako izraženim duševnim stanjem (u najpozitivnijem kontekstu), dok „Crack The Case“ čvrsto dokazuje da se Taylor Goldsmith sa punim pravom može natjecati za jednog od najboljih novijih američkih kompozitora. Zavodljivi, skoro pozadinski zvukovi klavira i klavijatura pravo su bogatstvo ove sjajne balade. Sasvim sigurno jedna od udarnih mjesta albuma, ne samo zbog odlične melodije, nenametljive, ali uvjerljive svirke, već i zbog osjećajnih versa.

Pažnja se ne gubi ni na „FeedThe Fire“, punopravnom pripadniku američke škole pisanja naoko „šećernih“ pjesama, sa zaraznom melodijom, gitarom koja podsjeća na američku pop/rock avanturu Fleetwood Maca.

Još jedna prekrasna balada „Never Gonna Say Goodby“ dominira albumom svojom priljepčivošću, naoko jednostavnošću koja krije njenu pravu ljepotu potenciranu (opet) prekrasnim stihovima, sugestivnom klavirskom kulisom koju dodatno uokviruje Taylorov fini vokal.

Na tom tragu je i finalna „Time Flies Either Way“ u kojoj osim njihovih prepoznatljivih atributa ovu baladu su obogatili odličnim solom na saksofonu kojeg podržavaju uvijek prisutni klavirski zvuci. Balada koja me atmosferom podsjetila na Billy Joelovu „Leningrad“.    

Iz kataloga lijepih pjesama sa ovog albuma treba izdvojiti „Telescope“ koja svojim ponavljajućom, skoro hipnotičkom frazom i gitarskim solom kao iz bunara svojom raznolikošću debelo iskače od ostatka materijala dokazujući ujedno autorov raskošan talent.

Glazbena matica ovog albuma teče sporo i postojano, ujedno snažno očitavajući Taylorovo umjetničko bivstvo koje u uzastopnom nizu želja, osjećaja i nakana s lakoćom zarobljava slušatelja za opetovanim slušanjem ovog odličnog albuma.

Iskrena je radost i sreća „naletiti“ na bend za čije postojanje mnogi nisu ni znali (uključujući i autora ovog teksta), na album fino isprofiliran odličnim pjesmama bez sjene eventualnog kopiranja, naprotiv njihova glazba primjereno posjeduje svoj oblik, red i postojanost.

Ovo je bend koji sigurno neće puniti stadione, velike koncertne dvorane, njihove nastupe u živo više zamišljam u manjim intimnim prostorima, na koncertima na kojima se dodatno može uživati u glazbenim delicijama koje ovaj bend zna isporučiti sasvim kvalitetno.

 

Đorđe Škarica

Hits 582

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42